17. Jan. 2014.
Govor člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića na otvaranju obnovljene rodne kuće prvog predsjednika BiH Alije Izetbegovića
Uvaženi zamjeniče premijera Republike Turske gosp. Išler, direktore TIKA-e – gospodine Cam, dragi moji Šamčani, poštovani prijatelji, Drago mi je da sam danas ovdje sa vama, na ovoj lijepoj svečanosti u Bosanskom Šamcu.

U ime Bosne i Hercegovine, u ime porodice Izetbegović, zahvaljujem bratskom turskom narodu, Vladi Republike Turske i njenoj Agenciji za saradnju i koordinaciju TIKA što su se angažirali i pomogli da obnovimo rodnu kuću prvog predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića.
TIKA radi važne i velike stvari u našoj zemlji, pomaže običnom bosanskom čovjeku vrijednim projektima u zdravstvu, poljoprivredi, obrazovanju. Gradi i obnavlja mostove, džamije, medrese, tekije, kulturne centre...
Impresivan je, uistinu, spisak projekata koje je Turska vlada preko Agencije TIKA realizirala u Bosni i Hercegovini.
Izdvojit ću samo dio njih, kao što je restauracija mosta u Konjicu, obnova zgrade Građevinskog fakulteta u Mostaru, izgradnja Memorijalne galerije „Srebrenica“, modernizacija 100 mekteba u Sarajevu, ponovna izgradnja džamije u Fazlagića Kuli, obnova Karađoz-begove medrese u Mostaru, projekt restauracije mosta Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, obnova Opće bolnice u Doboju, itd...

Dragi prijatelji,
Današnja svečanost je još jedan znak velikog poštovanja koje narod Turske iskazuje prema Aliji Izetbegoviću i Bosni i Hercegovini.
Obnovljena kuća u kojoj se rodio Alija Izetebović bit će mjesto živog sjećanja i susreta njegovih poštovalaca i sljedbenika iz Bosne i Hercegovine i inozemstva.
U svom bogatom i burnom životu Alija je bio mnogo toga: pisac, filozof, disident, državnik...
Bio je vođa koji liči na svoj narod i bio je drukčiji od lidera država nastalih raspadom Jugoslavije.
Jedini među njima nije bio komunist, bio je žrtva progona komunističkog režima.
Demokrat u punom značenju te riječi, nije se svetio čak ni svojim neposrednim progoniteljima i onima koji su ga poslali na višegodišnju robiju.
Vlast ni moć nisu ga promijenili, prilike u kojima se našao samo su izoštrile njegovu solidarnost, osjetljivost na nepravdu i odlučnost da se suprotstavi zlu i zulumu.   
Bio je na čelu države i naroda u jednom od najtežih istorijskih razdoblja kada su se Bošnjaci i Bosna suočili sa prijetnjom nestanka.
I on sam, opstanak države Bosne i Hercegovine, njenu odbranu, spas i uspravljanje Bošnjaka nazvao je čudom bosanskog otpora.
Zbog njegove političke filozofije koja je u sebi mirila temeljna vjerska načela i pozitivna demokratska dostignuća zapadnog svijeta, uvažavali su ga i na Istoku i na Zapadu.
I kako vrijeme prolazi njegovo djelo sve više postaje primjer novim generacijama u islamskom svijetu koji sanjaju svoj san o slobodi.
I današnji turski lideri, s ponosom ističu da u državniku Aliji Izetbegoviću vide svog uzora, a u njegovoj politici i praksi inspiraciju za svoje djelovanje.
Sve ovo što sam naveo, o Aliji rekli su i zapisali njegovi savremenici i hroničari, pa čak i neki njegovi politički rivali.
Uz sve to, kao njegov sin, ja želim reći: Alija Izetbegović bio je izuzetno pažljiv i blag otac i suprug, kasnije nježan djed koji je svu svoju ljubav dao svojoj porodici.
Dame i gospodo,
Izetbegovići su se u Bosanski Šamac doselili iz Beograda, prije stotinu pedeset godina.
U svojoj izuzetnoj monografiji o Bosanskom Šamcu Nikša Nezirović je o Izetbegovićima i njihovoj ulozi u nastanku i životu Bosanskog Šamca ispisao lijepe retke.
Nezirović posebno ističe jednog drugog Aliju, Aliagu Izetbegovića, koji je bio gradonačelnik Šamca punih 28 godina, krajem 19-tog i početkom 20-tog vijeka.
U turbulentnom vremenu početka Drugog svjetskog rata, nakon Principovog atentata na prijestolonasljednika Ferdinada, gradonačelnik Izetbegović zaustavio je progon Srba i njihovo hapšenje.
Nezirović navodi rečenicu koju je izgovorio u lice komandanta austrijske vojske kada je ovaj krenuo da hapsi šamačke Srbe: „Ne dam. Te ljude nećete voditi. Ako treba za Cara Franju, vodite mene“.
I na kraju, želim ovdje istaknuti još jedan detalj koji sam po sebi govori koliko su isprepletene naše sudbine na Balkanu.
U ovoj kući koju danas otvaramo, pored Alije Izetbegovića, rođen je i još jedan važan i vrijedan čovjek.
To je bio Zoran Đinđić, demokratski premijer Srbije koji je ubijen u atentatu 12. marta 2003. godine.
Ono što povezuje ovu dvojicu snažnih lidera, osim kuće i dvorišta u kom su proveli djetinjstvo, jeste slična demokratska vizija zajedničkog života, pomirenja, međusobnog uvažavanja i saradnje Bosne i Hercegovine i Srbije, Bošnjaka i Srba.
Iskreno se nadam i vjerujem da je upravo takva politička filozofija naša najbolja karta za budućnost bez iracionalnih animozit
Jer, uistinu, puno je više onoga što nas spaja nego razdvaja.
Hvala vam i živjeli!