27. Nov. 2013.
Obraćanje člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića
Konferencija povodom obilježavanja 20. godišnjice Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (Haškog tribunala)

 Vaše ekselencije, 

Uvaženi organizatori, učesnici i gosti Konferencije, 

Poštovane dame i gospodo,

Želim vam dobrodošlicu u Bosnu i Hercegovinu i zahvaljujem se na pozivu da održim uvodno izlaganje. 

Ova konferencija je organizirana povodom 20. godišnjice osnivanja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju s ciljem da se otvori rasprava o ulozi, značaju i rezultatima rada Suda od njegovog osnivanja do danas. 

Procjenjujući  učinke Haškog tribunala, njegov doprinos,  naslijeđe i poruku koju ostavlja žrtvama i zločincima, državama i narodima, međunarodnoj politici, pravu i pravdi, savremenicima i našoj djeci, sadašnjosti i budućnosti, moram reći da je moje mišljenje podijeljeno. 

Ali prije nego što obrazložim ovakav svoj stav, želim istaknuti neke važne činjenice.

Bosna i Hercegovina je država koja je, bez imalo sumnje, najviše stradala tokom raspada bivše Jugoslavije.  

Na nju je izvršena brutalna agresija.  A nad Bošnjacima je počinjen genocid. To je istina. 

Nedavno sam obišao Tomašicu kod Prijedora, najveću masovnu grobnicu poslije drugog svjetskog rata u Evropi u kojoj je dosada nađeno preko 400 tijela pobijenih muškaraca, žena i djece. 

Procjenjuje se da će biti nađeno oko 1000 tijela. 

Pozivam sve one koji imaju savjesti da obiđu strašna mjesta poput Tomašice, kojih je ova zemlja prepuna, kako bi sliku o zločinu vidjeli izbliza, izvan sterilnih enterijera sudnica, salona i kabineta. 

Gospodin Meron je to uradio i svojom ljudskom gestom odao počast nevinim žrtvama.

Dame i gospodo,

Ne mogu se oteti dojmu da postoje dva Haška tribunala. 

Prvi, ustanovljen Rezolucijom 827. Ujedinjenih nacija iz 1993. godine, kojega su afirmisali tužioci i sudije koji su posjedovali entuzijazam i punu svijest da rade nešto posebno, historijski vrijedno. 

To je onaj Tribunal koji je cijelom svijetu slao ohrabrujuću poruku da zločin mora biti kažnjen – da je to civilizacijsko dostignuće i moralni dug prema žrtvama. 

O tom prvom Tribunalu imam visoko mišljenje. 

U njegov rad su bile utkane nade i uvjerenja moga naroda – posebno porodica žrtava – da na ovom svijetu ima pravde. 

Upravo taj Haški tribunal donio je neke istorijski važne presude za Bosnu i Hercegovinu, prije svega, stavivši svoj pečat na istinu o opasadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici. 

Uz to, tribunal je dao ogroman doprinos razvoju međunarodnog krivičnog prava te je kroz svoj rad promovirao principe zaštite ljudskih prava na međunaornom planu.

Naročito treba istaknuti da je čin silovanja, odnosno, seksualno nasilje u oružanom konfliktu kroz haške presude po prvi put presuđeno kao zločin protiv čovječnosti.

Nažalost, u vremenu koje je uslijedilo Tribunal se polako udaljio od prvobitnih ideala i nada.  

Iza zavjese i u tišini se rađao neki novi, drukčiji Tribunal. 

Sud koji se, kako tvrde savremeni analitičari i brojni intelektualci, pod pritiskom interesa velikih i moćnih, umorio i sebi za cilj postavio samo da završi posao. 

Taj novi Sud kao da je drugim očima počeo gledati na počinjene zločine i žrtve. 

Jer, kako drukgčije razumijevati drugostepene oslobađajuće presude čelnicima vojnih, policijskih, obavještajnih struktura za komandnu odgovornost? 

S moralnog i pravnog stanovišta one su, blago kazano, zabrinjavajuće. 

Nemoguće je čak i pravnicima, a kamoli žrtvama, objasniti kako su optuženici koji su prvostepenim presudama osuđeni na kazne od po 20 i više godina za najteže zločine potpuno oslobođeni od odgovornosti u žalbenom postupku. 

Ne može biti valjan argument, niti je umjesno govoriti o znanju i neznanju sudija jednog te istog suda – od kojih jedni presuđuju 20 ili više godina, a drugi potpuno oslobađaju od krivice. 

Odgovorni za zločin s vrha piramide – planeri, naredbodavci i organizatori – izmiču pravdi.  

Komandnu odgovornost postalo je skoro nemoguće dokazati. 

Planeri i nalogodavci zločina postali su nedodirljivi, praktično zaštićeni od kaznenog progona. 

Žrtve se pitaju kakav je ovo svijet u kojem žive? 

Da li je pravda dostižna običnim ljudima ili je ona privilegija samo moćnih? 

Koliko vrijedi život maloga čovjeka na Balkanu? Nalogodavci, planeri zločina i genocida koji su oduzeli živote desetinama hiljada ljudi, a unesrećili milione, će svi zajedno provesti par decenija u konformnim zatvorima diljem Evrope.

Kakva se time šalje poruka žrtvama, a kakva planerima i gospodarima budućih ratova?

Dame i gospodo, 

Haški tribunal još nije završio svoj posao. Ostalo je nekoliko važnih, kapitalnih procesa. 

Kao što je jednom prilikom rekao prvi predsjednik Bosne i Hercegovine, i ratni zločinci imaju svoja prava. 

Njihovo pravo je pravična kazna. Duševno olakšanje... 

I kazao je još jednu stvar, koju ja ovdje ponavljam: Mi vjerujemo u pravdu, iako je ona nekad spora! 

Dakle, uprkos svemu, građani Bosne i Hercegovine vjeruju da će Haški tribunal završiti svoj posao vrativši se svojoj prvobitnoj ideji, ideji univerzalne pravde, pravičnosti i humanosti. 

Vjerujemo da je pravda dostižna i da Haški tribunal ima svoju istorijsku ulogu u njenom dostizanju. 

Interes žrtava mora se vratiti u fokus, a njihov interes je pravda! I to nije samo interes žrtava, to je interes svakoga ko želi živjeti u boljem i sigurnijem svijetu.

Hvala vam!