12. Nov. 2013.
Predavanje člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakira Izetbegovića na Oxford centru za islamske studije u Londonu
Borba za slobodu, dostojanstvo i demokratiju u islamskom svijetu Iskustva bosanskih muslimana, Univezitet u Oxfordu, 28. oktobar 2013. godine

Dr. Nizami,
ambasadore Makepeace,
cijenjeni profesori,
dragi studenti,
dame i gospodo!

Esselamu alejkum i dobar vam dan.

Veliko mi je zadovoljstvo biti na Univerzitetu u Oxfordu. Želim zahvaliti Oxford centru za islamske studije na pozivu da održim predavanje. To je posebna čast, jer je ovaj centar ostvario impresivna postignuća od ogromnog značaja za muslimane cijelog svijeta. Posebno me obradovao obilazak prelijepe nove zgrade Centra, koja je bila tek u nacrtima kada sam, prije 12 godina, prvi put posjetio ovo mjesto. Bilo je to u aprilu 2001. godine, kada je moj otac Alija Izetbegović u ovoj sali održao predavanje pod nazivom ”Bosna na historijskoj granici”.

U svom bogatom i burnom životu on je bio mnogo toga: pisac, zatvorenik, državnik. Ako bih jednom riječju trebao opisati Aliju Izetbegovića, suštinu njegove vokacije i angažmana, onda bih rekao da je on bio borac za slobodu, ravnopravnost i dostojanstvo muslimana, za pravilno razumijevanje islama. Imao je svoje vizije i snove o buđenju muslimana iz vjekovne letargije, o povratku islamskog svijeta na glavnu historijsku scenu. U jednom od svojih mladalačkih napisa od prije skoro pola vijeka je napisao: “Čitav muslimanski svijet se nalazi u stanju vrenja i promjena. Ma kako bude izgledao ovaj svijet pošto ove promjene naprave prvi uzlazni krug, jedno je sigurno – to više neće biti svijet iz prve polovice ovog vijeka. Epoha pasivnosti i mirovanja prošla je zauvijek. Jer, jedan svijet od 700 miliona ljudi, s ogromnim prirodnim resursima i na geografskoj poziciji prvog reda, koji je nasljednik kolosalnih kulturnih i političkih tradicija i koji je nosilac žive islamske misije, ne može još dugo ostati u položaju najamnika. Ne postoji sila koja bi mogla spriječiti novu muslimansku generaciju da ne učini kraj tom nenormalnom stanju.“
Od vremena kad su napisane ove vizije prošle su 44 godine. Broj muslimana u svijetu se udvostručio. Ekonomska moć zemalja koje nastanjuju se udesetostručila. Broj škola, učenika i učitelja u nekim od tih zemalja je ustostručen. Vrenje i promjene koje je donijela nova generacija muslimana se dešavaju tek sad, u posljednjim godinama. Bujanje u islamskom svijetu počinje da raskida okoštale strukture vlasti. Svjedoci smo društvenih lomova, revolucija, konflikata i ratova. Duboke društvene i političke promjene, koje su fermentirale decenijama, su konačno krenule u smjeru stvaranja slobodnih društava i demokratskih struktura vlasti. Dobro obrazovana generacija muslimana, slobodnog mišljenja, napokon je počela slamati lance koji su tako dugo sprečavali napredak islamskog svijeta. Ta generacije muslimana traži slobodna društva umjesto zatvorenih, vladavinu prava umjesto vladavine jedne osobe, demokratiju umjesto diktature, pravdu i poštenje umjesto opresije i korupcije. Nikakva sila ne može spriječiti ovu novu generacije da osvoje slobodu, preuzmu sudbinu u svoje ruke i učestvuje u oblikovanju svijeta budućnosti. Uz sva posrtanja i padove, uz sve greške, zastranjivanja, otpore, krize i zastoje, ovo je nepovratan i nezaustavljiv proces.

Duh islama je inkluzivan. On priznaje sve što je dobro i napredno. On ne ruši. On gradi i nadograđuje. Ništa što svijet čini boljim, što oslobađa ljudsku kreativnost, ne može biti protiv islama. I ništa što je islamsko ne može biti protiv slobode, napretka i oslobađanja ljudskih potencijala.
Muslimani su, u ne tako davnom historijskom vremenu, dali kolosalan doprinos razvoju globalne, univerzalne kulture i civilizacije, jer je ta generacija muslimana s radošću i znatiželjom prihvatala, a zatim unapređivala znanja koja su zaticali u zemljama kojima su ovladali. Jedan bizantijski vladar je s čuđenjem zabilježio da mu je jedan arapski vojskovođa, kojeg je nazvao „barbarinom“, među uslovima primirja tražio pravo na kupovinu grčkih rukopisa. Razmjenu ideja, kulturnih, naučnih i tehnoloških dostignuća nije bilo moguće zaustaviti ni tada, u vremenu u kom su teritorije i narodi bili strogo odvojeni i kontrolisani.
U vremenu koje je pred nama – vremenu munjevito brzih razmjena informacija i uticaja – vodit će se intenzivna borba ideja i ideologija, koje će se neumitno i ubrzano prožimati, sudarati, poništavati ili stvarati sinergije. Muslimani moraju aktivno učestvovati u ovoj borbi i ostati otvoreni za dijalog. Ne smije ih zatrovati gorčina akumulirana kroz vijekove fizičke i duhovne dominacije Zapada. Ne smiju upasti u zamku radikalizma, u želju za osvetom i uništenjem, u opasne ideologije zatvaranja u sebe, ideologije radikalne ekskluzivnosti. Ne smiju strahovati od drugog i drugačijeg. Moraće tragati za formulom inkluzivnosti, za funkcionalnom kombinacijom izvorno islamskih vrijednosti i najboljih od onih vrijednosti koje smatramo Zapadnim, modernim.
Evropski muslimani imaju posebnu ulogu u traganju za ovom formulom prožimanja, inkluzije i integracije. Oni su u direktnom kontaktu, „uronjeni“ u Zapadnu kulturu. Oni posjeduju obrazovanje i poseban interes za pomirenjem tradicionalnog u njima i modernog oko njih. Kada govorimo o islamu i muslimanima u Evropi, neophodno je odmah demantovati skoro prihvaćeno shvatanje da je Evropa „kršćanski kontinent“ i da je njena kultura judeo-kršćanska, a da je islam stranac u njoj. Naročito je bitno otkloniti opasnu zabludu o navodnom kulturološkom i civilizacijskom sukobu navodno progresivne kršćanske Evrope, s jedne strane, i navodno retrogradne muslimansko-orijentalne prijetnje, s druge strane.
Evropa nije rodno mjesto ni jedne od velikih monoteističkih religija, pa ni kršćanstva. Isus Hrist se nije rodio, niti je propovijedao u Evropi. Sve tri velike monoteističke, abrahamske religije potiču s istog izvora, s istog, relativno uskog geografskog područja. I, što je najvažnije, nose skoro identične poruke i zagovaraju identične bazične vrijednosti.
Islam nije stranac u Evropi, niti je stran njenom duhu. Upravo obratno: onoga što danas nazivamo duhom Evrope vjerovatno ne bi bilo bez učešća i doprinosa islama u formiranju identiteta Evrope, doslovno u svim područjima društvenog života, od religije i filozofije, preko umjetnosti, politike, ekonomije i organizacije države, do prirodnih nauka, zanatstva, pa i kulinarstva. Islam je u Evropi intenzivno prisutan u zbiru od preko 1.300 godina, a u mnoge dijelove Evrope stigao je dva i više vijekova prije kršćanstva. Kalifat Umajada se već početkom VIII. vijeka učvrstio na tlu Evrope, najprije na Iberijskom poluotoku, da bi se kasnije proširio na južne dijelove današnje Francuske, Švajcarske i praktično na sve otoke zapadnog Mediterana. Islamska država koja će trajati skoro osam vijekova je uveliko dosezala civilizacijske i kulturne vrhunce u filozofiji, nauci, tehnologiji i organizaciji kada se krajem prvog i početkom drugog milenijuma kršćanstvo proširilo istočnom, centralnom i sjevernom Evropom. Islam je uticao na formiranje evropskog duhovnog i kulturnog identiteta na sjeveroistoku Evrope kroz 500 godina trajanja Zlatne Horde, odnosno Krimskog, Kazanskog i Astrahanskog kanata, te na jugoistoku Evrope kroz vitalnu i moćnu Osmanlijsku imperiju.
Islamska misao je inicirala humanistički preporod na Zapadu, uvela je historijske nauke, uvela je naučni metod, pomogla je skolastičarima da usklade filozofiju s vjerom, stimulirala je zapadni misticizam, postavila temelje italijanskoj reneseansi i usmjerila modernu evropsku misao do Kanta. Muslimani su bili nosioci progresa tog vremena, oni su bili most između filozofije i znanja Antičke Grčke i nauke zapadnog svijeta. Napredak medicine, matematike, astronomije, hemije, geografije, građevinarstva i finansija, na kom počiva moderno društvo, je nezamisliv bez učešća islamskih naučnika. Mnogi naučni radovi, uključujući i na ovom Centru, govore o ovoj temi i potvrđuju nedvosmislen zaključak – muslimani su sukreatori, a time i suvlasnici, evropske kulture i civilizacije.
Jedan od autohtonih evropskih naroda koji je već pola milenijuma u islamu su bosanski muslimani, Bošnjaci. To je narod koji je u svojoj borbi za opstanak, slobodu i dignitet, na vlastitom mikroplanu, prošao mnoga iskušenja kroz koja prolaze ili će proći muslimani diljem svijeta. To je mali narod koji nosi veliko historijsko breme. Bošnjaci su prastari evropski narod, „stojnici od vajkada“, kako je to, na upit jednog istraživača etnogeneze, definisao jedan mudar seljak iz okoline Sarajeva. Ime zemlje Bosne – Bosona, u X. vijeku spominje bizantijski car i historičar Porfirogenit u svom djelu ”De administrando imperio”, i njene granice, u manje-više istom obliku zadržat će se od tog vremena do današnjih dana. Kroz sve vrijeme svog trajanja Bosna je bila tačka dodira Istoka i Zapada, mjesto susreta ideja, religija i interesa, ali prije svega mjesto koegzistencije pripadnika abrahamskih tradicija. Specifikum srednjovjekovne Bosne je bilo postojanje autohtone Crkve bosanske, heretičke i bliske katarima i patarenima, čiji pripadnici su se nazivali Krstjanima ili Dobrim Bošnjanima.
Bosna je tokom nekoliko decenija svog postojanja, naročito u XX. vijeku, bila poprište sukoba. Ali ti sukobi su svaki put bili uvezeni spolja, kroz intervencije i invazije tuđinaca. Ono što Bosna u stvari jeste, a to je prirodna multikulturalna i multireligijska zajednica, izgrađeno je kroz vijekove mira, tolerancije i poštovanja  drugih i drugačijih. Sarajevo je grad sa stotinu minareta, ali i grad brojnih i golemih crkava i sinagoga. Uz katoličke katedrale i markantnu Sabornu pravoslavnu crkvu, tu je i velika protestantska, kao i subotarska crkva. Sve najbitnije bogomolje se nalaze u historijskom dijelu Sarajeva, na jednom kvadratnom kilometru i skoro da se oslanjaju jedna na drugu.
Ime naroda koji je nastanjivao Bosnu nalazimo već u titularu bizantijskog cara Manuela Komnena iz 1166. godine gdje ih on naziva Bosenikos. U Povelji bosanskog kralja Stjepana II. Kotromanića iz 1332. godine koristi se naziv Bošnjani, što će Osmanlijski osvajači prilagoditi vlastitom izgovoru u naziv Bošnjaci. Drugog naziva za stanovnike Bosne nije bilo sve do druge polovine XIX. vijeka kada se pod snažnim uticajem velikodržavnih projekata iz susjedne Srbije i Hrvatske bosanski pravoslavci i katolici počinju imenovati Srbima i Hrvatima. Bosanski jezik i bosansko pismo bosančicu nalazimo već u Povelji Kulina Bana iz 1189. godine u kojoj ovaj bosanski vladar daje određene garancije Dubrovačkoj republici. Najstariji rječnik bosanskog jezika za koji znamo je štampan 1631. godine.
Bošnjaci su islam počeli da prihvataju prije dolaska Osmanlija na teritoriju Bosne, ali masovno prihvatanje nove vjere se postupno odvijalo kroz prvi vijek vladavine Osmanlija. Bošnjaci i Crkva bosanska su se duhovno, politički i vojno odupirali i Istoku i Zapadu, i Vatikanu i Bizantiji, i papama i kraljevima. Invazija Otomana pak nije shvaćena katastrofično. Turci su u više navrata bili saveznici bosanskih banova i kraljeva, a islam je u mnogim aspektima bio prirodan nastavak vjere Dobrih Bošnjana koja nije priznavala sakramente, liturgiju, crkvenu hijerarhiju, ikone i kipove. Osmanlijska država je osvajala teritorije, ali nije porobljavala narode, zatirala njihovu kulturu i duh, tjerala ih na promjenu vjere. Nemuslimani su imali mogućnost da novcem iskupe vojnu obavezu, ali i šansu, koju su često koristili, da prihvate islam, a time i ratničku obavezu i šansu da napreduju do samog vrha Osmanlijske države. Nakon povlačenja Osmanlijske države u granice današnje Turske ostale su crkve, samostani, sinagoge, čitave države, narodi i kulture, u potpunosti su očuvani. Neki historičari stoga smatraju da bi ispravan prijevod sintagme Osmanli Devlet, dakle službenog naziva države,  trebao biti Osmanlijski komonvelt, zajednica naroda, a ne Osmanlijska imperija.
Kada se krajem XIX. vijeka, nakon Berlinskog kongresa, Osmansko carstvo povuklo iz Bosne, Bošnjaci su doživjeli dramatično historijsko iskustvo. Osvanuli su kao podanici kršćanske imperije protiv koje su ratovali stotinama godina. Austrija je u prethodnim vijekovima napadala Bosnu kad god je procijenila da ima šansu za uspjeh. Eugen Savojski je, samo u svrhu slabljenja protivnika, krajem XVII. vijeka nenadano prodro do Sarajeva, spalio grad i u roblje odveo hiljade muslimanskih djevojaka. Sličnu kampanju su Austrijanci pokušali ponoviti nakon četrdeset godina, ali su u čuvenoj bici kod Banja Luke fatalno poraženi.
Može zvučati paradoksalno, ali austrougarska okupacija se, nakon prvobitnog šoka, pokazala spasonosnom za fizički i duhovni opstanak Bošnjaka. Austrougarska monarhija je bila pravna država, štitila je individualna i kolektivna prava naroda koji su ulazili u njen sastav. Sve što se na tadašnjem Balkanu našlo u međuprostoru i van kontrole dvije kosmopolitske imperije, Otomanske i Austrougarske, bilo je pošast  za muslimane. Muslimani, i sve što je podsjećalo na njihovu vjeru i kulturu, su bukvalno izbrisani s tog prostora, iz dijelova Srbije, Crne Gore, Makedonije. S druge strane, Bošnjaci su dobili šansu da sačuvaju imovinu, vjeru,  identitet, da se školuju, kulturno i politički organizuju unutar Austrougarske države. Prvi tramvaj u monarhiji nije izgrađen u Beču, već u Sarajevu. Prva džamija na svijetu koja je dobila električnu rasvjetu je Begova džamija, također u Sarajevu. Austrija je u 40 godina prisustva u Bosni izgradila impozantan broj raznovrsnih objekata, uvela tehničke standarde i modernu organizaciju države i javne uprave. Bošnjaci su uzvratili lojalnošću. Bili su veoma cijenjeni državni službenici i ratnici i uživali posebne privilegije koje traju do današnjih dana: djeca iz Bosne i Hercegovine su u izbjeglištvu tokom posljednjeg rata koristila mogućnost besplatnog školovanja u Austriji koju su izborili njihovi pradjedovi. Iskustvo Bošnjaka sa austrougarskom vladavinom je dragocjeno za odnos muslimana prema Zapadu, prema uređenim sistemima i sekularnim pravnim državama.
Bošnjaci su u vremenu od 1918. do 1992. godine, od završetka Prvog svjetskog rata do početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, živjeli u četiri različite južnoslovenske zajednice koje su ih ignorisale, asimilirale, a povremeno i dopuštale agresivne napade na njihove živote i imovinu. Nacionalizmi su ugrožavali fizički opstanak Bošnjaka. Radikalni ateizam u vremenu komunističke vladavine je ugrožavao opstanak njihove vjere i identiteta. U vremenu prve Jugoslavije, kojom  su dominirali Srbi, Bošnjacima je oduzeto preko milion hektara zemlje, zabranjeno je ime Bošnjak, ukinut naziv bosanski za jezik, čak je i vjera nazivana muhamedanskom umjesto islamom. Napadi na živote i imovinu su bili tako intenzivni, čitava sela su poklana u vremenu mira, da su morale reagovati sile pobjednice u Prvom svjetskom ratu i posebnim sporazumom obavezati Srbiju da garantuje prestanak napada.
Vrijeme Drugog svjetskog rata je jedan od dva mračna historijska momenta u XX. vijeku u kom su Bošnjaci dodirnuli dno patnje i iskušenja. Silom regrutovani u različite vojske ratovali su sa svim stranama u sukobu, a time i međusobom, i bukvalno su desetkovani. Cijela Bosna je mezaristan nevino pobijenih muslimana, a rijeka Drina na granici sa Srbijom je njihova najveća masovna grobnica.

Komunistički režim koji je vladao sljedećih skoro pola vijeka donio je i nešto dobrog za Bošnjake – nacionalizmi su prigušeni, životi su bili sigurni, Bošnjaci  imaju šansu da se školuju i budu dijelom državnog i vojnog establišmenta. Nemaju pravo na značajniju imovinu – fabrike, šume, oranice, veće stambene kuće su nacionalizovane. Nemaju pravo na etničko ime, na popisima se vode kao ”neopredijeljeni”, njihov jezik je srpsko-hrvatski, nemaju akademiju nauka, nacionalne i kulturne institucije. Zatvaraju se džamije, medrese, tekije, mektebi. Reisu-l-ulemu faktički imenuje Centralni komitet Komunističke partije. Zabranjen je rad političkih partija, ukinuti slobodni mediji, svi koji su pružali otpor ideološkom teroru su pozatvarani. Otpor mladih bošnjačkih intelektualaca organizovanih u ilegalnu organizaciju ”Mladi muslimani” je skršen drakonskim kaznama. Vođe su strijeljane ili osuđene na višedecenijske kazne.
Teror nad Bošnjacima koji se protegao kroz XX. vijek, mijenjajući samo oblike i intenzitet, učinio je da pretežni dio ovog naroda danas živi u dijaspori. Dva miliona Bošnjaka žive u Bosni, dvostruko više je kroz iseljeničke talase otišlo u Tursku, SAD, Australiju i zemlje Evrope.
Najteži, genocidni napad na Bošnjake, izvršen je u vremenu raspada državne zajednice Jugoslavije, početkom devedestih godina XX. vijeka. Podjela teritorije Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske dogovorena je na sastanku  predsjednika Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu 1991. godine. Procijenjeno je da Bosna i Hercegovina, koja nije imala vlastitu vojsku, ne može izdržati ozbiljan napad, da će Bošnjaci  pokleknuti pred daleko nadmoćnijim agresorom, pomiriti se sa sudbinom  i prikloniti se jednoj od strana. Uplitanje sa Istoka i Zapada u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine, koje je trajalo kroz sve vrijeme njenog postojanja, ušlo je u najdramatičniju fazu – separatističke snage među bosanskim Srbima i Hrvatima su naoružane, proglašene su srpske autonomne oblasti koje su obuhvatile većinu bosanskohercegovačke teritorije, ustanovljena je hrvatska zajednica Herceg-Bosna.
Ipak, na referendumu o nezavisnosti koji je organizovan u martu 1992. pokazalo se da je ogromna većina građana, uključujući i dio Srba, a posebno Hrvata, privržena Bosni i Hercegovini. Oko dvije trećine stanovništva je izašlo na referendum i skoro stopostotno podržalo nezavisnost.
Uslijedio je brutalni napad Jugoslovenske armije i paravojnih srpskih jedinica koje su već bile, nakon povlačenja iz Hrvatske, raspoređene po cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Preko 100.000 vojnika, od kojih je većina već ratovala u Hrvatskoj i Sloveniji, organizovanih u 6 korpusa, opremljenih stotinama tenkova i oklopnih transportera, hiljadama raznovrsnih artiljerijskih oruđa i stotinama helikoptera, je napalo nesrpsko stanovništvo diljem zemlje. Pokrenut je talas izbjeglica koji će izmijeniti etničku sliku do tada šarolike Bosne i Hercegovine. Krajem 1992. agresiji se pridružila Hrvatska aktivirajući Hrvatsko vijeće odbrane, koje je do tada branilo teritorije pretežno nastanjene Hrvatima, u napad na branioce Bosne i Hercegovine. Agresiji se pridružila i izdajnička vojska Fikreta Abdića sačinjena od Bošnjaka koji su sarađivali s Miloševićem. Branioci Bosne, skoro nenaoružani i u začetku procesa organizacije, zbijeni su u opkoljene gradove i enklave. Rat je trebao biti izgubljen u roku od nekoliko sedmica. Međutim, potrajao je skoro četiri godine, i nije izgubljen. Ali, izvršeno je svirepo etničko čišćenje stanovništva i temeljito uklanjanje tragova muslimanske kulture i tradicije. Srušeno je preko hiljadu džamija i medresa, preorani su mezaristani, spaljene čaršije, srušen je čuveni Stari most u Mostaru. Sarajevo je izdržalo jednu od najdužih opsada u historiji ratovanja izgubivši skoro desetinu stanovništva koje se zateklo u okruženju. Najgore patnje Bošnjaci su trpili u konc-logorima koje su organizovale i srpska i hrvatska strana, a kulminacija je bila genocid izvršen u Srebrenici.
Rat nije izgubljen. Armija Bosne i Hercegovine koja je trebala da izdahne pod udarcima deseterostruko jačeg udruženog neprijatelja je začudo počela da jača, raste, uzvraća. Sa skoro zaustavljenom privredom, odvojeni u potpunosti od ostatka svijeta, branioci Bosne su uspjeli da izgrade jedan kompleksan sistem koji je odbranio zemlju i narod. U zemlji je proizvedeno, na nevjerovatne načine u nju uneseno, ili oteto u borbama oko 100.000 pušaka, preko 100 miliona metaka, stotine topova i minobacača, potrebne količine hrane i goriva, helikopteri koji su stalno letjeli povezujući enklave. Sarajevo je spojeno sa slobodnom teritorijom kopanjem tunela ispod aerodroma koji su osiguravale  međunarodne snage. Krucijalan momenat u ratu je bilo postizanje mira s Hrvatima – Tuđman je odustao nakon gubitka preko 6.000 vojnika Hrvatskog vijeća odbrane. Ugušene su pobune pojedinih neposlušnih komandanata, nadjačana vojska Fikreta Abdića i Armija BiH izgrađena u vojnu sili ravnopravnu agresorskoj. Genocid u Srebrenici i masakr skoro stotinu civila pogotkom granate na jednu od sarajevskih pijaca su rezultirali vazdušnim udarima NATO snaga na srpske položaje diljem Bosne i Hercegovine. To je otvorilo put združenoj akciji hrvatske i bosanske vojske koja je Miloševićevu i Karadžićevu stranu dovela na rub vojnog poraza. Poraženih u ratu ipak nije bilo, nisu to željeli moćni međunarodni faktori koji su kontrolirali rat u Bosni i Hercegovini, sve je završeno mirovnim sporazumom sklopljenim u Daytonu krajem 1995. godine.

„Moralni pobjednici smo mi, vojnog pobjednika nema, svi smo izgubili“, kazao je Alija Izetbegović po povratku iz Daytona ciljajući na žrtve koje je podnijela cjelokupna bosanska nacija, na razdor i mržnju čije je sjeme uneseno na dug period. Mislim da je ovo skromna izjava, da smo mi pobjednici jer smo spriječili ratne ciljeve napadača, podjelu zemlje koja se činila veoma izvjesnom uzevši u obzir odnose snaga.
Otpor bosanskih patriota, pretežno Bošnjaka, je bio uspješan i iz njega se mogu izvući neke važne lekcije. Nedostajalo nam je skoro sve što je potrebno za vođenje ravnopravne borbe, taj nedostatak je morao biti nečim kompenziran. Oružje nismo imali, morali smo imati nešto drugo na što smo se oslanjali.
Mislim da su dva najvrijednija oslonca bili vjera i znanje. Moralna i intelektualna snaga. Bošnjaci su većinom vjernički i većinom obrazovan narod.
Fenomen koji se odvijao pred našim očima je bio povratak Bošnjaka vjeri koja je potiskivana decenijama. Vjeri u Boga, u pravdu, u pravičan ishod, u pobjedu dobra nad zlom. Rat je ojačao njihovo uvjerenje. Ratna iskušenja su probudila savjest i proces preispitivanja ljudi u odnosu na Boga. Od tog vremena do danas džamije su sve ispunjenije mladim ljudima. Najviše štampana i čitana literatura u Bosni i Hercegovini je ona koja se odnosi na islam. Pripadnost vjeri i manifestiranje islama je liberalno, vezano za suštinu, skoro nikako  za vanjsku formu. Pa i vjera koja je prethodila islamu, vjera Dobrih Bošnjana, je u nekim  aspektima sačuvana kroz islam. Ta vjera je insistirala na jednakosti ljudi, na skromnosti, strpljenju, nenasilju, ubistvo je tretirano kao neoprostiv grijeh. Vjera u Boga, poštovanje njegovih zabrana, je presudno uticala na odnos prema drugim stranama u ratu. Bošnjaci nisu uzvratili na zločine. Sačuvali su vlastitu čast, tuđe živote i šansu za pomirenjem.
Bošnjaci su dobro obrazovan i veoma snalažljiv narod. U vanredno nepovoljnim uslovima, prije svega logističkim, komunikacijskim i finansijskim, izgradili su vojni, državni i diplomatski sistem. Imali su naučnike, oficire, političare, diplomate koji su to bili u stanju učiniti jer su proveli milijarde sati učeći u školama i u praksi. Vojna industrija bivše Jugoslavije bila je koncentrirana u brdima Bosne i Hercegovine. U opkoljenom Sarajevu su majstori starih zanata i umjetničke obrade metala prestali proizvoditi džezve i, po nacrtima pirotehničara, počeli proizvoditi protivoklopna sredstva. Slično je bilo u opkoljenom Mostaru, Goraždu, Vakufu. Rijeke su pokretale improvizovane mini-elektrane, kopani su bunarevi, oružje je pravljeno na nevjerovatne načine, hrana se uzgajala u parkovima i saksijama za cvijeće. Kroz sarajevski tunel promjera 160/90 cm je svaki dan prolazilo nekoliko hiljada ljudi, skoro stotinu tona hrane i nafte, električna energija pod visokim naponom. Logističari su diljem svijeta na crnom tržištu kupovali oružje i, uprkos embargu Ujedinjenih nacija na uvoz naoružanja i potpunom okruženju u kom se Bosna nalazila, uspjevali da ga unesu u zemlju.

Sačuvana je multietničnost državnih i vojnih struktura. Bošnjaci su činili većinu, stožac odbrane, ali su uz njih uvijek bili patrioti iz druge dvije etničke grupe, naročito u državnom i vojnom vrhu gdje su donošene odluke. I u ratu se sastajao Parlament Bosne i Hercegovine, a Vlada je radila bez prestanka. Sačuvana je i ideološka inkluzivnost. Pripadnici bivšeg komunističkog establišmenta su bili uključeni u odbranu kroz sve strukture države, policije, vojske. Predsjedavajući Parlamenta i tri člana Predsjedništva BiH su bili članovi SDP-a, ustvari sljedbenici Komunističke partije koja je promijenila naziv 1991. godine. Sarajevo je jedini grad u bivšoj Jugoslaviji u kom nije promijenjen naziv glavne ulice koja se i dalje zove po Josipu Brozu Titu.

Sačuvana je sloboda govora, okupljanja, sloboda medija. Nikad nije uvedena uobičajena ratna cenzura, veoma kritični tekstovi o vlasti, i protiv vlasti, su objavljivani tokom cijelog rata u javnim i privatnim medijima.
Lideri su bili umjereni, mudri, strpljivi i snažno povezani s narodom. Alija Izetbegović, Haris Silajdžić, reisu-l-ulema Mustafa Cerić, generali Rasim Delić,  Jovan Divjak i Stjepan Šiber su bili „po mjeri“ i ukusu naroda. Alija Izetbegović, skoro sedamdesetogodišnjak, je obišao sve frontove diljem Bosne i Hercegovine i dijelio svu tegobu rata i opsade sa Sarajlijama. Njegov kabinet u Predsjedništvu BiH je uništen direktnim pogotkom na samom početku rata, tri automobila u kojim se vozio su pogođena i uništena, svi njegovi pratioci su lakše ili teže ranjeni. Uništen je i njegov stan u kojem je živio sa suprugom, a zatim i stanovi njegovih kćeri u koje je preselio. Hrabri mladi ljudi su poštovali i slušali starog čovjeka. Iskustvo iz zatvora mu je pomoglo da kanališe i kontrolira agresivnost ljudi. Dva puta sam prisustvovao sceni kada žestoki i opasni momci na njegov blag i mudar savjet odgovaraju plačem. Izbjegavao je da kažnjava ljude, ali kriminal i pobune nije tolerisao. Sve što je stajalo na putu stvaranja disciplinovane vojne snage je slomljeno, a razni grubijani kojih se narod plašio su se redovno pokazali kao „papirni tigrovi“. Predsjednik Clinton je kazao da ih je „hrabrost bosanskohercegovačkog rukovodstva obavezivala da nastave s naporima i podrškom“. A vođa pregovora u Daytonu Richard Holbrooke je bio eksplicitan kada je kazao: „Da nije bilo Alije Izetbegovića, ne bi bilo Bosne i Hercegovine“. Najznakovitija je, ipak, iznenađujuća izjava Slobodana Miloševića koji je na daytonskim pregovorima predao kompletno Sarajevo našoj strani: „Da, dao sam Sarajevo. Izetbegović je to zaslužio. Ostao sve vrijeme u svom gradu, za razliku od Karadžića koji ga je kukavički granatirao godinama.“
Od ogromne pomoći je bila raznovrsna podrška koja je dolazila sa raznih strana, od naroda i vlada. Islamske zemlje, Evropa, SAD, Organizacija Ujedinjenih nacija su Bosnu i Hercegovinu podržavali humanitarno, a na kraju rata i vojno. Odnos nekih zapadnih lidera je bio ambivalentan, ponekad i antimuslimanski. Historičar Taylor Branch u svojoj knjizi „The Clinton Tapes“ bilježi da mu je Bill Clinton rekao da je predsjednik Francuske François  Mitterrand bio sasvim otvoren u trvdnji da Bosna ne pripada Evropi, te da su tadašnji britanski dužnosnici govorili o bolnoj, ali realističnoj restoraciji kršćanske Evrope. Bilo je lutanja. Ali konačna opredjeljenja i odluke su jasni, kao i ishod tih opredjeljenja i odluka.  Evropa i SAD su snažno pomogli opstanak Bosne i Bošnjaka. Nijedna zemlja nije dobila tako intenzivnu, raznovrsnu i dugotrajnu pomoć kao Bosna i Hercegovina. Američki, francuski, britanski vojnici i diplomate su rizikovali i gubili živote u naporima da zaustave rat i zaštite stanovništvo. Osamdeset francuskih vojnika je poginulo štiteći dopremanje hrane vazdušnim mostom preko sarajevskog Aerodroma. Odlučnost američkog predsjednika Billa Clintona, kojom je zaustavljen rat,  i britanskog lorda Paddya Ashdowna, koja je bila motor postratnih reformi, će zauvijek ostati posebno referentne tačke u memoriji Bošnjaka.
Vjerujem da su Bosna i Bošnjaci prošli svoju golgotu. Kao što poslije velikog zemljotresa slijede manja potresanja tla, tako se i poslije rata javljaju političke krize i povremene tenzije Ali njihov intenzitet je sve slabiji i, uvjeren sam, da one vode konačnom smirivanju i stabilizaciji. Proces smirenja i pomirenja na nivou naroda je evidentan. Državni organi se ujedinjuju i jačaju. Odnosi sa susjednim zemljama su korektni. Sve zemlje u regiji se priznaju i podržavaju na putu ka članstvu u Evropskoj uniji. Obnovljene su skoro sve džamije srušene u ratu i izgrađene neke nove. U Sarajevu su poslije rata izgrađene katolička crkva i Katedrala. Grade se velike džamije i u susjednim zemljama – u maju ove godine sam prisustvovao otvorenju markantnog Islamskog centra u Hrvatskoj, prošlog mjeseca polaganju kamena temeljca za izgradnju golemog islamskog centra u Sloveniji koji je na dozvolu čekao pune 44 godine.

Naravno, ne treba biti pretjerano optimističan. Stanje u Bosni i Hercegovini ima i svoju tamniju stranu. Zemlja u kojoj su etničke grupe bile potpuno izmiješane je segregirana kao nikad prije u svojoj historiji. Također, sav uspjeh u očuvanju mira i postizanju reformi bi bio neizvediv bez snažnog prisustva i pritiska međunarodne zajednice. Struktura države uspostavljena u Daytonu je odveć komplicirana, a procedure donošenja odluka pružaju previše mogućnosti za blokadu. Zbog toga Bosna ozbiljno zaostaje na svom putu ka članstvu u Evropskoj uniji. Snage i akteri koji su razarali  Bosnu i Hercegovinu oružanim sredstvima su i dalje snažno prisutni, i uvijek postoji opasnost da svoje planove pokušaju dovršiti političkim sredstvima, blokadama državnog sistema. Moraju biti spriječeni. Stabilizirajuće reforme moraju biti nastavljene uz pomoć međunarodne zajednice. Obnova multietnične matrice, koja je stvarana hiljadu godina, a zatim pocijepana silom i zločinom, mora biti dovršena. Bosna je je jedno od onih mjesta na zemaljskoj kugli na kom se zapliću i raspliću odnosi i emocije cijelog svijeta. Bosna je tačka dodira, raskrsnica civilizacija. Restauracija i očuvanje ovog mikrokosmosa nije važna samo za Bosnu i Bošnjake, ona je od presudne važnosti za sav civilizirani svijet. I mora biti podržana od svog civiliziranog svijeta.

Svaki san o slobodi izgleda mora proći kroz fazu noćne more. Tako je to bilo u Bosni,  tako će to očigledno biti diljem islamskog svijeta. Čovjek je „stvoren da se bori i napreže.... da se penje tegobnom i strmom stazom“ – tako nam to jasno poručuju ajeti Kur'anske sure El-Beled. Borba za slobodu, dostojanstvo i demokratiju je uspinjanje teškom uzbrdicom.

Bosansko iskustvo je da se tom strminom lakše penjati ako se držite užeta vjere, morala i znanja. Ako praštate. Ako se ne bojite slobode. Ako se ne bojite drugačijeg mišljenja, drugih i drugačijih. Ako ste inkluzivni. Ako štitite i njegujete različitost. Ako prihvatite promjene koje donose napredak. Ako možete okupiti raznovrsne snage oko zajedničkog cilja. Ako posjedujete liderstvo koje je umjereno, mudro, strpljivo i istinski ukorijenjeno u narodu.

Pripadamo živoj vjeri čiji će povratak na globalnu scenu obilježiti XXI. vijek. Vjeri koja će morati dati svoj doprinos zaustavljanju negativnih globalnih trendova. Rastuća moć čovjeka donosi napredak i dobro. Ali, sebična strana te moći uveliko načinje supstancu o kojoj ovisi budućnost naših potomaka – materijalnu i duhovnu supstancu. Svijet u kojem živimo se na naše oči mijenja i raste brzinom i u smjeru koji s pravom zabrinjava. Sve je više nasilja, otuđenja, raslojavanja na bogate i siromašne, zagađenja prirodnih resursa o kojima ovisimo. A sve manje dobrote, samilosti, pravde, odgovornosti, zdravih međuljudskih odnosa i porodičnog života. Smjer u kom svijet ide se mora promijeniti. Ideologije koje ne uvažavaju Boga ili su protiv Boga, to očigledno neće biti u stanju. Čudesna planeta na kojoj živimo i umiremo je potpuno jedinstvena u svemiru. Nema ničeg sličnog u vidokrugu najmoćnijih teleskopa. Sve na njoj svjedoči o dodiru Svemoćnog Tvorca i Njegovoj namjeri da nam od nje stvori dom. Navikli smo na to čudo i ono nas više ne čudi. I emanet koji nam je predao je čudesan dar: slobodna volja u svijetu koji je potpuno determiniran. Moramo pokazati zahvalnost i odgovornost. Uskladiti naše djelovanje s Njegovom voljom. Odgovoriti na obavezu emaneta valjano. Oni koje je nazvao Predanim – s posebnom predanošću.

Hvala vam!