11. Jul. 2013.
Obraćanje člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića u Potočarima – 11. jula 2013.
Drage majke, dragi članovi porodica šehida Podrinja!
Poštovani prijatelji iz Bosne i Hercegovine i svijeta koji s nama dijelite tugu i saosjećanje za nevine žrtve srebreničkog genocida!
Danas se navršava 18 godina od genocida u Srebrenici.
Okupili smo se da ispratimo zemne ostatke četiri stotine i sedam muškaraca, dječaka i staraca, i dvije naše sestre, Behare Đelilović i Hajre Mulalić.
Ukopat ćemo danas i četvoricu očeva sa po dva njihova sina: Šabana Salkića sa sinovima Senadom i Smajom, Hameda Halilovića sa Hasanom i Hamdijom, Šaćira Rizvanovića sa Mirzetom i Nijazom, Smaju Ibrahimovića sa Saibom i Salihom.
Ispraćamo i 44 maloljetna dječaka, među njima Nevzeta Čevića i Denifa Halilovića koji su imali samo 14 godina kad su ubijeni, i njihove samo godinu starije drugove Sabahudina Ibiševića, Fahrudina Smajlovića, Sulju Mašića i Avdiju Orića.
Spustit ćemo danas u kabur i najmanji tabut tek rođene djevojčice, kojoj majka Hava i otac Hajrudin nisu stigli dati ni ime.
Pitamo se svih ovih osamnaest godina kome su oni i za što mogli biti krivi tih paklenih julskih dana 1995. godine.
Riječi su nedovoljne da opišu zločine koji su se ovdje dogodili.
Normalnom ljudskom biću neshvatljiva je mržnja koja je rezultirala višednevnim sistematskim pokoljem 8.372 nevina čovjeka, samo zato što su bili Bošnjaci muslimani, i što su branili svoju familiju, svoju avliju i kuću u kojoj su rođeni.
O razmjerama zla govori neupitna i strašna činjenica da su u tim danima pakla Karadžićevi i Mladićevi zločinački eskadroni smrti svake minute ubijali po jednog srebreničkog muškarca, ne štedeći pri tome ni dječake od 12, 13 ili 14 godina, niti starce od 80 godina.
Činili su to organizovano, sistematski, do posljednjeg zarobljenog čovjeka.
Njihova tijela, u danima, mjesecima i godinama koje su uslijedile, su skrnavljena i prenošena kroz stotine masovnih grobnica na teritoriji 13 podrinjskih općina i pet općina u Srbiji.
Pokušavajući prikriti genocid, činili su iznova zlo barbarski se iživljavajući nad mrtvim žrtvama.
Drage majke Srebrenice, dragi moji Podrinjci, poštovani prijatelji!
Pucnji ubica iz srbijanske državne specijalne jedinice Škorpioni, u potiljak srebreničkih dječaka, bili su i pucnji u srce savremene civilizacije, u srce globalnog poretka koji su u tzv. „zaštićenoj zoni“ predstavljali plavi šljemovi Holandskog bataljona UN-a.
Vjerovatno se samo još u nacističkim logorima Hitlerove Njemačke nevinost i bespomoćnost žrtava tako vidljivo i jasno suočila s hladnom i nemilosrdnom mržnjom zločinaca, ali i s besprimjernom i sramnom ravnodušnošću moćnih vladara svijeta.
Oni koji su tragediju Srebrenice, ali i cijele Bosne i Hercegovine, mogli spriječiti, nisu to uradili i pali su na ispitu historije.
Srebrenica će zauvijek ostati tamna mrlja na obrazu najodgovornijih faktora međunarodne zajednice.
Zaklinjemo se ovdje svake godine iznova, a ovaj put to činimo u svetom mjesecu ramazanu, žrtve Srebrenice nikada nećemo zaboraviti niti ćemo dopustiti da sjene laži prekriju i relativiziraju istinu o najtežem stradanju u historiji našeg naroda.
Znamo i to da, ako postoji i zrno ovozemaljske utjehe za majke, sestre i kćeri Srebrenice, onda je to neumitnost pravde koja mora stići zločince.
Nažalost, žrtve pravdu čekaju predugo!
Ključni kreator i naredbodavac Slobodan Milošević je umro u Haagu, a Radovan Karadžić i Ratko Mladić u Scheveningenu nerijetko prave neprimjereni teatar izrugujući se preživjelim žrtvama.
Njihovi sljedbenici, stotine neposrednih egzekutora i ubica, i dalje slobodno šetaju ulicama bosanskih gradova prkoseći pravdi i prijeteći povratnicima.
Zločinci moraju čuti jasnu poruku ― nikada ih nećemo prestati progoniti. Ratni zločin ne zastarijeva!
Također, oni koji negiraju genocid u Srebrenici moraju znati da time čine novi zločin i svrstavaju se na mračnu stranu historije.
Laži, provokacije i ignorisanje istine moraju prestati.
Genocid u Srebrenici je zločin planetarnih razmjera i tu lekciju, ne samo mi, nego i cijeli svijet, moramo stalno ponavljati, kao što uvijek iznova ponavljamo lekciju o holokaustu.
Za sve nas, u svakoj školi u Bosni i Hercegovini, ta lekcija mora imati posebnu važnost.
Što je prije savladamo, lakše će nam biti dalje živjeti i ići putem pomirenja u budućnost u kojoj se zločini neće ponavljati.
Mi drugog puta nemamo.
Zato s ovog mjesta još jednom želim poslati jasnu poruku. Suočavanje s punom istinom o tragičnim događajima s kraja dvadesetog vijeka, ma koliko ono za neke bilo teško, preduslov je svim procesima pomirenja, stabilizacije i napretka regije Jugoistočne Evrope.
Samo hrabri, humani, odgovorni i iskreni lideri te procese mogu voditi vjerodostojno.
Samoobmane i ignorancija, kojih nažalost još ima u pojedinim umovima, neće donijeti ništa dobro nikome.
Mogu samo biti opasna izvorišta novih sukoba i nasilja.
Nevine srebreničke žrtve zaslužuju istinu i smiraj, i mi ih ovdje, na mjestu koje treba biti važan simbol memorije cijelog svijeta, ispraćamo uz molitvu „da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica“.
Hvala vam!