29. Mar. 2011.
Vodimo politiku koju će prihvatiti većina gradjana BiH i koja će dobiti podršku većine bitnih svjetskih faktora

Član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović  za ''PREPOROD JOURNAL'' Hrvatska

 

Svoj mandat člana Predsjedništva BiH započeli ste vrlo intenzivnim bilateralnim posjetima Njemačkoj, Hrvatskoj i Turskoj. U Turskoj ste razgovarali s predsjednikom Abdullahom Gulom i premijerom Redžepom Erdoganom, ali i drugim visokim dužnosnicima. Koje su bile glavne teme tih razgovora?

Pomoć Bosni na raznovrsne načine. Prije svega nastavak političke pomoći i podrške, u čemu Turska već ima uspjeha vodeći  jednu mudru politiku podrške čitavom regionu, ostvarivanja dijaloga, razgovora, dogovora. Turci su promovirali politiku „nula problema sa susjedima“, nama će pomoći u politici „manje problema sa susjedima“. A zatim smo konstatovali da ekonomska saradnja ne prati nivo političkih, istorijskih, emotivnih veza Turske i Bosne i dogovorili intenzivniju saradnju.

 

Prije dva tjedna ste se susreli i s njemačkom kancelarkom Angelom Merkl čiji je nedavni govor o propasti multi-kulti pristupa protresao Europu. Također, posljednje dvije godine dolazi do jačanja desnice u europskim zemljama sa sve jasnijim nacionalističkim porukama okrenutim protiv doseljenika, stranaca, „drugih“ u tim zemljama, da ne govorimo o islamofobiji koja se kao bauk širi Europom (zabrane burki i protivljenja gradnji minareta). Kako ocjenjujete ove europske trendove i o čemu ste razgovarali s gđom. Merkl?

Nisu to evropski, već  neevropski trendovi, trajaće jedno vrijeme i proći. Reduciranje sloboda, ksenofobija i netrpeljivost podrivaju bazne principe moderne Evrope. Vraćaju je stoljeće unatrag. A vjerovatno bi i mi muslimani trebali više učiniti sa naše strane da se bolje razumijemo sa Evropljanima, da im na pravi način prezentiramo našu vjeru i kulturu. Samoizolacija nije rješenje. Bosanski pjesnik kaže da je „svjetlo zvao mrakom“ dok nije upoznao suštinu islama, pa zašto bi bilo bolje sa Evropljanima? Muslimanski intelektualci u Evropi moraju biti aktivniji kako bi spriječili dva negativna trenda podjednako opasna za muslimane, asimilaciju i izolaciju.

 

Da li ste s gđom. Merkl razgovarali o viznom režimu kako bi prestalo ono za što je prerano preminuli pjesnik Emir Šaković jednom rekao: „Moj narod u Europu ide u gepeku auta!“

Spomenuli smo to kao riješen problem, i nastavili o neriješenim problemima. Naročito duge razgovore sam imao sa političkim savjetnicima Kancelarke, i po temeljitosti sa kojom su pristupili temama slobodan sam procijeniti da će se Njemačka značajno uključiti u rješavanje problema u ovom regionu. Vjerujem da će Njemačka  dati snažnu i konkretnu podršku ubrzanom približavanju BiH i susjednih zemalja euroatlantskim integracijama.

 

Nedavno ste u Dubrovniku razgovarali s hrvatskim predsjednikom Ivom Josipovićem.  U posljednjih šest mjeseci svjedoci smo da predsjednici Hrvatske i Srbije Josipović i Tadić intenzivno pokušavaju da tako kažem „otopliti“ i u potpunosti normalizirati situaciju između njihovih dviju država. Što to znači za odnose unutar BiH?

Znači puno, trendovi iz susjednih zemalja se direktno prenose na BiH. Ovo su veoma pozitivni trendovi.

 

Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina dijele najdužu granicu i u tom smislu upućene su jedna na drugu. Još uvijek postoji niz otvorenih pitanja od kojih su za BiH možda najvažnija korištenje luke Ploče i gradnja Pelješkog mosta. Kakav je vaš stav u tim pitanjima?

Moj stav je jednak zvaničnom stavu ranijeg sastava Predsjedništva, samo treba poraditi da se taj stav implementira. Ubrzati ratifikaciju sporazuma o luci Ploče, naći kompromis u vezi Pelješkog mosta tako da Hrvatska spoji svoje teritorije, a BiH ima pristup otovorenom moru u skladu za Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravu mora.

 

Nakon nedavnih izbora ponovno su se pojačali zahtjevi s hrvatske strane za uspostavljanjem trećeg entiteta. S druge strane, od Dodika i SNSD-a dolazi stav da nakon izbora Željka Komšića u Predsjedništvo BiH postizbornu situaciju treba „relaksirati“ kanidaturom predstavnika iz redova HDZ-a za mjesto predsjedavajućeg Savjeta ministara. Da li je treći entitet moguć i, s obzirom da predsjedništvo donosi konačnu odluku o mandataru Savjeta ministara, hoćete li svoj glas dati Lagumdžiji ili Čoviću odnosno HDZ-u?

SDP je pobjednička stranka i u Federaciji i na državnom nivou, ima pravo na mandatara. Dakle, SDA je za Dr Lagumdžiju. Što se tiče nekakvog trećeg entiteta, nekih novih podjela, o tome SDA neće htjeti ni razgovarati, to su propali ratni projekti. U odnosu na Hrvate će se morati tražiti rješenja koja onemogućavaju majorizaciju, ali to mogu biti samo institucionalne promjene, nikako teritorijalne.

 

Da li je realno očekivati postizanje bilo kakvih dogovora dok je u RS-u na vlasti čovjek koji je svoj politički imidž izgradio na nijekanju BiH i za koga Paddy Ashdown kaže da slijedi politiku: učini sve da situacija bude disfunkcionalna i onda će te pustiti?

Političari su skloni promjenama ponašanja i retorike. Uporedite Dodika od prije deset godina sa ovim danas, ili riječi Mile Djukanovića sa početka i kraja devedestih godina pa ćete vidjeti kakve su sve promjene moguće. Mislim da će Milorad Dodik učiniti ustupke koji će omogućiti Bosni i Hercegovini, a time i Srbima iz Bosne i Hercegovine, reforme i promjene koje znače relaksaciju i opšti napredak.

 

Posljednjih dana čuju se najave da se u BiH stvara koalicija iz tri naroda koja će napokon promijeniti Ustav BiH. Što smatrate prioritetom kod ustavnih promjena?

Presudu Suda za ljudska prava moramo provesti, državni aparat BiH moramo učiniti efikasnijim i samoodrživim. Vjerovatno će ovo drugo biti postignuto kroz uvodjenje Evropske klauzule i redukciju entitetskog glasanja.

 

Da li će se u 2011. godini biti moguće provesti Popis stanovništva u BiH i pod kojim uvjetima?

Da, pod uslovom da zakonom potvrdimo proporcionalnu etničku zastupljenost koja neće priznati rezultate najnovijeg popisa a time prihvatiti i stanje proizvedeno etničkim čišćenjem.

 

U RH trenutno se otvaraju veliki procesi protiv korupcijske hobotnice koja doseže do samih vrhova vlasti i izjeda društvo u cjelini. U Hrvatskoj su se za to stvorili uvjeti tek nakon odlaska bivšeg premijera Sanadera. S obzirom da je BiH također jedna od europskih zemalja duboko zahvaćena korupcijom da li se takvi procesi društvenog čišćenja mogu očekivati i kod vas?

Mogu, upravo jučer smo razgovarali na tu temu sa liderima iz SDP-a. Spremni smo hitno usvojiti set zakona i mjera koji bi suzili prostor korupciji, izmedju ostalog na zakon koji bi oduzimao imovinu stečenu kriminalom.

 

Ima li terorizma u BiH? Jesu li vahabijske skupine realna prijetnja državnom poretku BiH?

Nisu, naročito ako se budemo na mudar  način odnosili prema ovoj zajednici. Neumjerena upotreba sile bi jedan benigan proces mogla pretvoriti u maligan. A terorizma je, nažalost, bilo. Ali to su pojedinačni slučajevi – atentat na ministra Leutara , miniranje mezara prvog Predsjednika, napad na policijsku stanicu u Bugojno, dakle tri napada u deset godina i samo jedan od tih napada se može povezati sa radikalnim islamom.

 

Od Daytonskog sporazuma do danas podjela vlasti po nacionalnom ključu guši političke procese i napredak BiH. Srpska i hrvatska politička elita do sada se ponašala kao da se radi o nacionalnim manjinama, a ne konstitutivnim narodima koji osim secesije imaju pravo i graditi tu državu na cijelom njenom teritoriju. Nije li izlaz za BiH ipak u građanskoj državi u kojoj bi svi imali jednake šanse bez obzira na nacionalnost?

Politika je umijeće mogućeg, a to što ja i vi želimo zasad nije moguće. Barem još deceniju ili dvije biće aktuelne neke vrste nacionalnih ključeva koji će onemogućavati majorizaciju, ali i omogućavati manje sposobnim da napreduju preko reda. Složene države uvijek imaju složene sisteme upravljanja, tako da i bogata i uspješna Belgija, pa i Švajcarska boluje od kompliciranih procedura.

 

Prema ocjeni mnogih analitičara poslijeratnu bošnjačku politiku prije svega  odlikuje nedefiniranost bošnjačkog nacionalnog interesa što je imalo za posljedicu nesnalaženje bošnjačkih političara u sprječavanju kontinuirane destrukcije BiH. Upravo je zato i nedavna izjava predsjednika Mesića dočekana s velikim odobravanjem među Bošnjacima jer se netko napokon jasno suprotstavio agresivnim Dodikovim provokacijama. Od svih konstitutivnih naroda u BiH jedino Bošnjaci nemaju rezervni položaj, no jesmo li sposobni napokon preuzeti odgovornost, odnosno vodeću ulogu u kreiranju suvisle dugoročne politike za opstanak BiH koja neće samo udovoljavati trenutačnim interesima stranaka i njihovih lidera?

Uz svo poštovanje koje osjećam prema predsjedniku Mesiću, moram reći da ne vjerujem da bi u Bosni išta napravio, osim što bi se dopao Bošnjacima. A Bosna je brava sa tri ključa, nije dovoljno otključati samo bošnjački dio. Uostalom Haris Silajdžić se verbalno jako dobro nosio sa Dodikom, i njegove izjave su primane sa odobravanjem, ali nije napravio rezultat. Nisu dovoljne riječi, treba naći formulu koja će pokrenuti procese u našem interesu, u konsteliciji odnosa i snaga kakvi jesu. Bošnjački interes treba uklopiti u opšti bosanski, proevropski interes, to je put za koji ćemo dobiti neophodnu podršku sila i velesila i koji može biti prihvaćen od strane Srba i Hrvata. Problem Bošnjačkih lidera je što su previše očekivali, i previše obećavali narodu. Očekivali smo punu pravdu, a dobivali mrvice pravde. To je uzrokovalo frustriranost, svadje medju političarima, podjele medju Bošnjacima.  Politika je stvar snage, sile, a samo u izvjesnoj mjeri pravde i principa. Ujedinimo se i ojačajmo, i vodimo politiku koju će prihvatiti većina gradjana BiH i koja će dobiti podršku većine bitnih svjetskih faktora. To je realan put.

 

Godine 1993. godine povratili smo svoje nacionalno ime Bošnjak, ali ono što je izostalo je, da tako kažem, nacionalno opismenjavanje kako bi se ukupan korpus osvijestio o važnosti takve promjene. Danas 18 godina kasnije još uvijek su prisutna osporavanja imena Bošnjak, a priličan broj pripadnika našeg naroda, velikim dijelom u dijaspori ali i u BiH, i dalje ne prihvaća to ime. Za Bošnjake u RH s obzirom na približavanje Popisa stanovništva to je gotovo pitanje opstanka i budućnosti. Kako matična država može pomoći u rješavanju ovog pitanja?

Ne može sve uraditi država,  i  ne može za sve što ne ide dobro u društvu  biti kriva država i političari. Intelektualci, pisci, pjesnici, umjetnici trebaju ispuniti sadržaj imena Bošnjak, upoznati nas sa našim porijeklom, istorijom, našim bićem, specifičnostima, jer voljeti i poštovati možete samo ono što poznajete. Sve češće  mi se čini da je Meša Selimović bio u pravu kad nas je opisao kao ljude „koje odjednom sve zainteresuje, sve prevrnu i sve hoće.... a zatim ponovo postanu spavači“. Naša najnovija istorija, naša veličanstvena borba koju je svijet zapanjeno posmatrao, se zaboravlja, gura pod tepih, relativizira... i to rade ponajviše baš Bošnjaci. Srbi su pet stoljeća pamtili bitku koju su izgubili, mi zaboravljamo bitke koje smo dobili. Pogledajte samo filmove koje je BiH kinematografija proizvela poslije rata. Veoma dobri filmovi, majstorski, ali nijedan nije zabilježio da je u Bosni bilo herojstva i heroja, samo jad i čemer. A heroja je bilo, i mudrih vodja je bilo, jer da ih nije bilo ne bi bilo ni prilike da se u Bosni snimaju filmovi. Snimali bi se u velikoj Srbiji i velikoj Hrvatskoj.

 

Gledajući iz perspektive Bošnjaka koji žive u Republici Hrvatskoj, za razliku od drugih nacionalnih manjina koje žive u RH a ima ih dvadeset i dvije, i sve one mogu računati na neki oblik potpore svojih matičnih zemalja (financijsku, kulturnu, obrazovnu), Bošnjaci su u velikoj mjeri prepušteni sami sebi i svi kontakti ovise više o osobnim relacijama pojedinaca nego o suradnji na nivou institucija i asocijacija.  Stječe se dojam da BiH uvelike zanemaruje svoju kako bošnjačku tako i bosansku dijasporu. Zašto je tome tako?

Zato što se porušena i invalidizirana Bosna dugo bavila sama sobom, nedovoljno se brinula o gradjanima u dijaspori. Vrijeme je da se to promijeni, i mijenja se, oživljavaju veze koje su bile zamrle . I ja planiram angažovati saradnika koji će se brinuti isključivo o Bošnjacima koji ne žive u Federaciji BiH, dakle o onima u Republici srpskoj, Sandžaku, dijaspori.

 

Nikada ne smijemo zaboraviti genocid u Srebrenici. To je bio zločin koji je posramio Europu, napisao je engleski premijer Cameron povodom 15-godišnjice Srebrenice. No, za Bošnjake to je samo jedno od mjesta stradanja i jedino koje je dostojno obilježeno. Keraterm, Prijedor, Manjača, Brčko pa i samo Sarajevo još uvijek nisu dobili primjerena mjesta sjećanja. Zašto ni 15 godina nakon rata to nije učinjeno?

U Prijedoru, preciznije Kozarcu,  sam u septembru prisustvovao otkrivanju spomen obilježja koje vrijedi preko milion KM, a u Sarajevu smo obilježili sva mjesta stradanja, nije baš tako kako rekoste. Kada se rat završio Bosna je bila zemlja spaljenih sela, porušenih gradova, zaustavljene privrede. Desetina stanovništva je bila ubijena, desetina teško ranjena, narodi su bili zavadjeni, pola stanovništva protjerano. Mi nismo počeli obnovu zemlje, privrede, medjuljudskih odnosa od nule, već iz minusa, i to u uslovima kompliciciranog dejtonskog ustrojstva, posljeratne mržnje, itd. Nemojte očekivati da se sve može uraditi u petnaest godina, i obnoviti sela i gradove, i pokrenuti privredu, i skrbiti o stotinama hiljada ranjenih i demobilisanih bez posla, i brinuti o dijaspori, i riješiti zamršene političke odnose, itd. Pojedini dijelovi Varšave porušeni u Drugom svjetskom ratu nikada nisu obnovljeni, stoje tako već 65 godina.

 

Kao arhitekta i osobu koja je dugi niz godina obnašala dužnost direktora Zavoda za izgradnju kantona Sarajevo te sudjelovala u obnovi grada, ne mogu a da vas ne pitam zašto je u Sarajevu, a zapravo se to može preslikati i na cijelu BiH, u tolikoj mjeri dozvoljena divlja, nekontrolirana u nekim slučajevima doista nakaradna gradnja, koja je u velikom broju slučajeva uništila urbane cjeline, vrlo minuciozno strukturirano tkivo bosanskih gradova. Zašto se to dopustili?

Zatekli smo takvo stanje kada smo preuzeli vlast prije dvadeset godina, divlja gradnja je napala predgradja grada u vremenu ekspanzije Sarajeva sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka. A onda je došao rat, i  upravo ljudi iz tih perifernih područja su dali  najznačajniji doprinos odbrani grada. Branili su svoje kuće i dali najviše heroja, invalida, šehida. Niko iz vlasti, i niko iz opozicije, nije tražio da se njihove kuće uklone. Legalizirali smo stanje zakonom, pomogli da se njihove porušene kuće obnove, izgradili potrebnu infrastrukturu kako bi im olakšali život. A što se tiče nakaradnih zgrada koje se daju vidjeti diljem Bosne i Hercegovine, to je problem naše bosnaske potrebe da svi budemo umjetnici, i dobro ga je definisao moj prijatelj Amir Vuk, jedan od najboljih bosanskih arhitekata – kada Bosanac kupi tri metra štofa, i plati ih tristo maraka, ne pada mu na pamet da uzme makaze i pokuša sam sebi skrojiti odijelo. Ali kad pravi kuću, i troši tristo hiljada maraka, onda svako misli da može biti arhitekt, i kroji po svome!

 

Ne znam da li vam je poznato da je, između ostalih, i pisac Skender Kulenović po zadatku prevodio Husku Miljkovića u partizane. I tako je, navodno, Skender Kulenović jedne noći Huski Miljkoviću zaneseno govorio o budućnosti, o viziji svjetske revolucije koja će donijeti pravdu i mir, na što je Huska Miljković zabrinuto zapitao: „A Skendere, što će biti s nama?“. Pitanje tog ljutog Krajišnika odzvanja i danas, sedamdeset godina kasnije i još uvijek nemamo konačan odgovor. Kako Vi, kao legitimno izabran predsjednik ispred bošnjačkog naroda vidite budućnost Bošnjaka i BiH?

Zavisi od nas, Bošnjaka, dobićemo ono za što se budemo borili i što budemo zaslužili. Više rada, više sloge, više vjere u Boga, u sebe , u budućnost, i biće dobro. Prešli smo dužu i težu polovicu puta u izgradnji normalne, civilizirane države u kojoj će i naš narod moći afirmisati vlastitu vjeru i kulturu. Preostala je lakša polovica, zašto bismo bili pesimisti?

 

(PREPOROD JOURNAL- Hrvatska, decembar 2010.)