29. Mar. 2011.
''Učiniti logične i jednostavne korake koji su obostranom interesu''

Za novosadski „DNEVNIK'' član Predsjedništva Bakir Izetbegović je otvoreno govorio o aktuelnim pitanjima BiH.

 

Predsednik RS Milorad Dodik govori o BiH kao o „nemogućoj, imaginarnoj državi“, a u hrvatskoj zajednici se sve otvorenije zagovara stvaranje „trećeg entiteta“... Da li je Bosna i Hercegovina „država na umoru“, kako to tvrde i pojedini analitičari?

 

I Dodik i Čović daju kontroverzne izjave, čas pričaju o integracijama, čas zazivaju dezintegracije. A budućnost Bosne i Hercegovine nije dezintegracija. I ova zemlja nije na umoru jer njeni narodi mogu da žive, da funkcionišu zajedno. Bilo je ratova na ovim prostorima, ali je mira i zajedničkog života bilo desetostruko više, a monoteističke bogomolje u Sarajevu, skoro oslonjene jedna na drugu, nisu podignute voljom medjunarodne zajednice već voljom ljudi koji su živjeli komšijski stotinama godina. Vjerujem da se narodi u BiH se ne bi ni sukobljavali da ratovi nisu redovito uvoženi spolja. Stanje u zemlji i u naciji je  bolje nego što je bilo prije pet godina, a daleko bolje nego je bilo prije petnaest godina. Imali smo teški potres na Balkanu početkom devedesetih  koji je izmijenio konfiguraciju regiona, nakon toga smo imali desetine malih političkih potresa koji predstavljaju stanovito „smirivanje tla“. Jedan od tih potresa je i sadašnje stanje zategnutosti u Bosni i Hercegovini.

 

Mogu li, žele li i imaju li snage Bošnjaci, Srbi i Hrvati  da se dogovore, da postignu bar minimalan konsenzus o prioritetima u procesu reformi u BiH?

 

Moraju. Balkanske tvrdoglavosti ih ne vode nigdje, zaustaviće proces euroatlantskih integracija koji je trend u regionu i gledati kako ih pretiču susjedne zemlje, kako grade institucije u skladu sa evropskim standardima, kako oporavljaju svoje privrede, zapošljavaju svoje gradjane, podižu standard života. Ili još gore – upustiće se u nove konflikte koji ne mogu rezultirati podjelom zemlje ali  nas mogu vratiti  par decenija unazad. Ne vjerujem da je ijedan od aktuelnih BiH lidera, nakon bolnih iskustava iz protekle dvije decenije, spreman krenuti tim putem. Dogovorićemo se nakon par sedmica, ili mjeseci, nakon uobičajenog ispitivanja medjusobne tvrdoće.

 

Ocene „posmatrača spolja“ upućuju na ključni uticaj politike Brisela i Vašingtona, ali i Moskve i Ankare na prilike u BiH. U kojoj meri evropska perspektiva zaista može biti kohezioni faktor, a koliko odnos prema NATO-u može, s druge strane, pojačati polarizaciju?

 

Kod bosanskih Srba je prisutan euroentuzijazam, dok želja za članstvom u NATO nije tako izražena.Bosanski Srbi će u velikoj mjeri pratiti trendove u regionu, a naročito u Srbiji, a to je težnja ka integraciji u EU, želja da se ponovo ujedinimo u državi koja je puno veća i daleko bolje organizovana od bivše nam Jugoslavije.

 

Kako otopljavanje odnosa na relaciji Beograd – Zagreb može uticati na prilike u BiH? Da li se konačno u regionu bližimo pomirenju, ma koliko rane iz devedesetih bile bolne? Ili smo još daleko od toga -  Vas su, recimo, žestoko napali sa svih strana nakon što ste izjavili da se izvinjavate za svaku nevinu žrtvu  Amije BiH?

 

Neki su me napali. Neki drugi, pametniji, su odobravali moje postupke i riječi. Uloga lidera i jest da učine iskorak u pravom smjeru, i u pravom času, da se ne povode za inercijom mase. Udaljavamo se od rata, približavamo se pomirenju i normalizaciji odnosa. Zagreb i Beograd konačno daju pozitivan primjer i ritam, i to se prenosi i na odnose u BiH. Trendovi su jasni, uz manje krize ići će se ka normalizaciji, pomirenju, integraciji.

 

Nedavno je „Slobodna Evropa“ napravila prilog o podeljenim školama u BiH i deci koja rastu jedni pored drugih a ne jedni s drugima... Da li je to ipak tužna budućnost BiH i šta bi trebalo da se dogodi da ne bude tako?

 

Bolje bi bilo da rastu izmješana, i do toga će s vremenom ponovo doći. Ali najbitnije je valjano obrazovati djecu, odgojiti ih, ne zaraziti ih mržnjom, predrasudama, lažima. Ni djeca u Evropi ne rastu izmiješana, mali Nijemci, Francuzi, Italijani ne žive skupa, ali bivaju pravilno odgojeni i usmjereni,  i pripremljeni   da grade funkcionalnu zajednicu i ustanove.

 

Najavili ste da očekujete poboljšanje odnosa sa Srbijom. Koji su ključni koraci koje obe strane valja da preduzmu kako bi se to i ostvarilo i strahujete li da bi  situacija u Sandžaku mogla ponovo dovesti do „šuma na vezi“ sa Beogradom?

 

Učiniti logične i jednostavne korake koji su obostranom interesu. Prije svega češće razgovarati, pa će biti manje predrasuda i nesporazuma. Riješiti pitanja granica, imovine, korištenja prirodnih resursa. Srbija treba pokazati više sluha za svoje gradjane u Sandžaku, pomoći im, omogućiti im jednakost i ravnopravnost. Evo za primjer, u Novom Pazaru živi oko sto hiljada stanovnika, 80% su Bošnjaci, ali kad pogledate njihovo procentualno učešće u policijskim i sudskim strukturama, ili kad pročitate nazive osnovnih škola, onda se jasno, brojkama,  ocrta njihova neravnopravnost u odnosu na sugradjane Srbe.  Bošnjaci iz BiH neće podržavati političke avanture, ali će podržavati težnje za jednakošću i ravnopravnošću  ovog dijela našeg naroda u Sandžaku. Normalno, u skladu sa evropskim standardima, poveljama, rezolucijama.

 

Ima li ukupno uzev u regionu dovoljno političke snage i mudrosti da se jedno trusno područje uvede u mirnije, stabilnije vode, uz koje ide i ekonomski prosperitet?

 

Nadam se da ima. Ne mogu da vjerujem da, nakon svega što nas je pretralo, medju narodima i medju liderima ima spremnosti na iracionalne balkanske konflikte koji nas bjelodano vode u zaostajanje i siromaštvo. Glavni čvor se  raspetljava, ili zapliće,  u Bosni i Hercegovini. Ne kaže se uzalud kad riješite bilo koji problem – „i mirna Bosna“. Zato nam je potrebna benevolentnost i podrška Srbije, Hrvatske, zemalja EU, SAD itd. Za naše, ali i za njihovo dobro. (NOVOSADSKI „DNEVNIK“, decembar 2010.)