15. Maj. 2012.
Govor predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Bakira izetbegovića povodom obilježavanja Dana logoraša u Foči
Danas u jednom danu, 9. maju, obilježavamo Dan bosanskih Zlatnih ljiljana, Dan logoraša, ali i Dan Evrope i Dan pobjede nad fašizmom. Mnogo je simbolike u ovom jednom danu, mnogo je različitih emocija, mnogo je tuge kad se sjećamo nevino ubijenih ljudi, desetina hiljada Bošnjaka koji su prošli strašne torture u logorima smrti za koje smo mislili da postoje samo u crno-bijelim žurnalima, svjedočanstvima o holokaustu iz Drugog svjetskog rata. Ali, mnogo je i pitanja koja su i dan-danas ostala bez odgovora. Kako je ta Evropa, koja je i te 1992. godine slavila Dan pobjede nad fašizmom dozvolila da se u jednom njenom dijelu ponovo ljudi zatvaraju iza bodljikave žice, ponižavaju, tuku i izgladnjuju do smrti, ubijaju i deportiraju? Kada su se prije dvadeset godina u svjetskim medijima pojavile slike iz Manjače, Keraterma, Dretelja, Heliodroma, kada su objavljena svjedočenja preživjelih iz Batkovića, Fočanskih kazamata i brojnih drugih koncentracionih kampova, civilizirani svijet bio je u šoku. Upravo su hrabri novinari i slobodni mediji odigrali ključnu ulogu u upoznavanju svijeta sa činjenicama da se na samo sat leta od evropskih metropola događa novi holokaust, da je fašizam u svojim najsvirepijim oblicima ponovo oživio i da maršira bosanskim gradovima i selima... Tačno je, građani su bili konsternirani, javnost demokratskog svijeta je bila šokirana, ali oni koji su donosili odluke ostali su dugo hladni, licemjerni i bešćutni na patnje bosanskih ljudi. Ali, neka o tome sude historičari, neka analiziraju zašto Evropa nije sasjekla taj novi fašizam u korjenu, nego ga je pustila da uzima svoj krvavi danak četiri godine... Možda bi neki i voljeli, možda priželjkuju da se sve slegne i polahko zaboravi, ali mi koji smo danas ovdje to nećemo nikada dozvoliti. Pamtit ćemo i prenositi istinu našoj djeci, našim potomcima, da se nikada ne zaboravi ono što smo prošli i preživjeli. Ali, ne da bismo se svetili i sijali sjeme mržnje za neku buduću osvetu i nova krvoprolića. To nikako! MI se sjećamo, pamtimo i šaljemo jasnu poruku – da nikada više ne bude konc-logora u našoj zemlji, niti bilio gdje drugdje, da se zlo nikada i nikome ne ponovi! Upravo zbog toga smo danas ovdje, na Drini u Foči koja za Bošnjake ima jasnu simboliku stradanja i patnje. Ali, nismo ovdje došli da bilo koga provociramo, nepravedno optužujemo ili vrijeđamo. Došli smo da se sjetimo naše nevino ubijene braće, ali i da pošaljemo poruku mira svim ljudima u Bosni i Hercegovini. Nema loših naroda, zločin se ne može generalizirati i pripisivati cijelim nacijama. Svaki zločin ima svoje počinitelje, ima svoje ime i prezime. Zločince treba progoniti i suditi im, ma gdje bili i ma iz kojega naroda dolazili. U ime budućnosti i u ime generacija koje dolaze. Samo sa cijelom istinom možemo naprijed, a zaborav nije saveznik istine i budućnosti. Nama Bošnjacima odgovara samo istina i zato se mi borimo da se ona utvrdi. Sa zločincima u vlastitim redovima obračunali smo se i u najtežem periodu rata i na tome insistiramo i danas. Neka sudovi rade svoj posao.