05. Mar. 2012.
Referendum je sačuvao BiH

Teža i bolnija dionica puta u stvaranju nezavisne, a potom i stabilne i prosperitetne evropske Bosne i Hercegovine je sasvim sigurno iza nas, izjavio je za Oslobođenje član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović.

 

Bosna i Hercegovina obilježava 20. godina nezavisnosti. Uskoro će i neke tužnije obljetnice – 20 godina napada na BiH, 20 godina opsade Sarajeva... Dvije decenije kasnije, pokušajte definirati BiH – šta je sve dobila, šta izgubila i gdje se sada nalazi?

Gubici su ogromni, mnogo ljudi je izgubilo život, zdravlje, imovinu. Rat je segregirao društvo,  podijelio ljude, skoro uništio multietničnu šarolikost koja je bit, duh Bosne i Hercegovine. Ali sačuvana je država, granice, nezavisnost, šansa da se društvo reintegrira. Da se nismo odlučili za nezavisnost, a zatim i za odbranu Bosne i Hercegovine, ostali bismo bez zemlje, države, nacionalnog ponosa, identiteta. Bili bismo poput porodice koja je imala kuću i dopustila, čak i pomogla, da je komšije podijele među sobom, pa čeljad nastavljaju da žive razdvojeni, kao podstanari. Nakon što je Evropska zajednica, u skladu sa izvještajem Badenterove komisije, proglasila disoluciju Jugoslavije i potvrdila republičke granice kao državne, BiH je morala odlučiti o nezavisnosti ili o ulasku u nove saveze sa susjednim republikama. Savez sa Srbijom u vremenu Miloševićevog i Karađićevog političkog diktata, u vremenu kad je JNA razarala Vukovar i Dubrovnik, a rezervisti maltretirali građane diljem BiH, je bio neprovodiva stvar. Takav pokušaj bi doveo do pobune i građanskog rata u kom bi BiH građani ratovali međusobom za interese susjednih zemalja, za implementaciju dogovora Tuđman-Milošević iz Karađorđeva, za podjelu vlastite zemlje. A gdje se nalazimo danas, nakon svega što smo prošli u dvije istorijom nabijene decenije? Nalazimo se u procesu normalizacije, unutarnje i regionalne reintegracije, evropske integracije. Taj proces se nekad odvija brže, nekad sporije, ima svoje krize, ali nikad nije stao. Teža i bolnija dionica puta u stvaranju nezavisne, a potom i stabilne i prosperitetne evropske Bosne i Hercegovine  je sasvim sigurno iza nas. Normalizacija međuljudskih odnosa i proces pomirenja je evidentan, a to je najvažniji proces. Dominantna većina građana Bosne i Hercegovine, bez obzira na etničku pripadnost i stranu kojoj su u ratu pripadali, žele isto u budućnosti – mir, prestanak konflikata i tenzija, sigurnost,  ravnopravnost, bolji standard, bolju plaću i penziju, jasnu budućnost za svoju djecu i unuke. I to je zasad dovoljno.

 

Praznik je i razlog što razgovaramo u Muzeju Alije Izetbegovića: možete li nam, dvije decenije kasnije, ispričati kako je Vaš otac doživio sami početak rata. Javno je u više navrata upozoravao da je za rat potrebno dvoje, pozivao rukovodstvo bivše JNA da ostane u kasarnama, no bez svake sumnje bio je suočen sa nadolazećom agresijom. Šta je Vama govorio?

Javno je smirivao narod, činio sve da se rat izbjegne, i u isto vrijeme radio koliko god je mogao da što spremniji dočekamo napad. Da nije bilo organizovanog oružanog otpora, Bosna bi pala za par sedmica. A nije pala.    Naravno da smo pod udarom brutalne agresije koja je došla sa istoka a zatim i sa zapada gubili bitke i teritorije, ali već u drugoj godini rata smo postigli vojnu ravnotežu koja je omogućila Washingtonski sporazum. A zatim je Armija BiH nastavila da jača, da se konsoliduje i preuzima inicijativu čime su stvoreni uslovi za pregovore u Dejtonu. U uslovima dvostruke agresije i skoro potpune blokade, pod embargom na uvoz oružja i vojne opreme, stvorili smo oružanu silu od 200.000 vojnika koju smo u posljednjoj godini rata snabdjevali sa skoro 100 tona oružja i municije sedmično. I, naravno, hranili i odijevali tu vojsku, snabdjevali je gorivom.  Tvrdnje da se narod sam naoružao i organizovao su priče za djecu, bajke. Alija Izetbegović je bio svjestan rizika u koji se upuštamo, pamtio je Drugi svjetski rat, znao je šta rat znači, ali je znao da je veća opasnost ostati bez države. U predratnim mjesecima kad su pijani rezervisti provocirali i napadali civile u Hercegovini, jedan mlad patriota mu je u šali predbacio – «predsjedniče, radite vi za mir, ali meni bi bilo draže da se mi sa ovakvima potučemo». Alija je sa dozom ljutnje odgovorio – «ne brini, vjerovatno ćemo se na kraju potući. I svi će nas tapšati po ramenu. A nas će biti sto hiljada manje»!

 

Gospodine Izetbegoviću, paradoksalno ali istinito: danas su suđenja za ratne zločine aktuelnija i bolnija tema negoli u godinama neposredno nakon Daytona. Kako komentirate narastajuću bošnjačku potrebu da se brane optuženi za ratne zločine? Godinama se zvanično Sarajevo zgražavalo nad odlukama Vlade RS-a da pomaže optuženike, sada to radi Kanton Sarajevo? Zašto?

Mislim da je problem u tome što se na silu pokušava napraviti nekakav balans u zločinu i zločincima. Spektakularno se hapse po evropskim aerodromima ugledne bosanske patriote poput Ganića, Divjaka, Jurišića, mjesecima se zadržavaju i ispituju, i redovno bivaju pušteni  na slobodu. Jer nisu krivi. Naravno, bilo je zločina i na našoj strani i poštovat ćemo odluke sudova. Bez obzira kakve budu. Ali, ljudi smo i imamo emocije. Ja ne mogu vjerovati da bi čovjek poput Mustafe Dželilovića mogao počiniti ratni zločin, i osjećam se obaveznim pomoći mu da se brani. Ne da izbjegne pravdu, već da se brani, da dokaže istinu.

 

Alija Izetbegović je za života bio neprikosnoveni lider Bošnjaka, no u svim razgovorima i tokom rata i poslije sa više no aktivnim međunarodnim dužnosnicima insistirao je na Bosni i Hercegovini. Prošle sedmice, reis IZBiH Mustafa ef. Cerić je spočitao međunarodnoj zajednici kako su, eto, jedino Bošnjaci ostali bez svoje države. Vi ste danas bošnjački član Predsjedništva: je li Vam žao što Bošnjaci nemaju svoju državu već Bosnu i Hercegovinu dijele sa Hrvatima, Srbima i svim ostalim, ma kako nekonstutivni bili?

Bošnjacima je nuđena podjela Bosne i Hercegovine, oni su mogli dobiti dio teritorije i stvoriti nacionalnu državu. Ali time bi pristali na prekrajanje granica, na gubitak teritorija koje smo nastanjivali od vajkada, na princip sile, amnestirali bi agresiju i rezultate etničkog čišćenja. Bošnjački sabor i bošnjački predstavnici u državnom parlamentu su odbili ovakve ponude, i, naravno,  mislim da su dobro postupili. Sačuvane su granice, održani principi i ono što zovemo idejom Bosne. Stanje u zemlji je daleko od idealnog, pa i od onog što nam njen ustav garantuje, ali trend je pozitivan. Procesi normalizacije su spori, ali neumitni.

 

Nedavno ste bili u Turskoj i mora se priznati zaista ste dočekani: otvorena su Vam sva najznačajnija vrata i ugostili su Vas i predsjednik i premijer i ministar vanjskih poslova i parlamentarci... Pa ipak je najviše interesa u Sarajevu izazvala Vaša izjava o lideru Erdoganu: u čije ime ste nastupali kada ste rekli da je Erdogan i „naš lider“?

Kada sam rekao da  za zdravlje Taipa Erdogana dovu uči milijardu ljudi, mislio sam, naravno, na muslimane diljem svijeta. Taip Erdogan je muslimanski lider globalnog značaja i formata. Snažno je stao uz narode koji se bore za slobodu u Libiji, Siriji, Palestini. Napravio je političko i ekonomsko čudo u Turskoj. On zastupa stavove, on izgovara riječi  koje muslimani masovno prepoznaju kao svoje. Slična stvar je bila i sa Alijom Izetbegovićem. On nije bio samo bošnjački lider. Njegovu vjeru, stavove, emocije su dijelile stotine miliona ljudi, smatrali ga svojim  tumačem i glasnogovornikom, liderom koji artikulira njihove ideje i osjećaje. Mahatir, Izetbegović i Erdogan su moderni muslimanski lideri koji su uspjeli pronaći formulu koja spaja islamske i sekularne principe, ostvaruje spoj orijentalnog i zapadnog, savremenog i tradicionalnog. Formulu koja ljudima omogućava da pripadaju i islamu i XXI  vijeku, bez kontroverze i unutarnjeg sukoba.

 

U Sarajevu je bio premijer hrvatske Vlade Zoran Milanović. Nekako se mnogo važnijim od svih realiziranih susreta čini onaj do kojeg nije došlo, sa dr. Zlatkom Lagumdžijom. Šta mislite o zamjerkama dr. Lagumdžije Milanoviću?

To trebate pitati ministra Lagumdžiju. Ma kakve su bile primjedbe, trebao je susresti premijera Hrvatske i na tom susretu mu ih saopštiti.

 

Za koji dan preuzet ćete funkciju predsjedatelja Predsjedništvom BiH: kakvi su Vam planovi? Šta mislite da možete dobro učiniti u narednih osam mjeseci?

Nastaviti još intenzivnije da radim ono što već radim. Djelovat ću konstruktivno u BiH i regionu, kroz  kontakte sa  zapadnim  liderima ću pokušati ubrzati put BiH ka euroatlantskim integracijama, u kontaktima sa liderima islamskih i azijskih zemalja pokušaću privući investicije i kapital u Bosnu i Hercegovinu. I nastaviću sa apelacijama pred Ustavnim sudom. Prva je usvojena, i time je spriječen gubitak oko pola miliona državljanstava beha dijaspore. Po drugoj je donesena privremena mjera i privrmeno zaustavljena otimačina zemljišta izbjeglica iz Republike srpske. Ali entitetska vlada je donijela novi zakon za istim ciljem. Dakle, nastavit ću ustavnu i pravnu bitku za zaštitu imovine ljudi koji su tu imovinu napustili kao žrtve etničkog čišćenja.

 

(OSLOBOĐENJE, mart 2012.)