13. Jan. 2012.
Nije prvi, ali jeste posljednji sukob SDA i Radončića

Bošnjački član Predsjedništva naše države za Oslobođenje govori o proslavi Dana Republike Srpske, politici SDA u BiH i regionu, koaliciji sa SDP-om, suradnji s Beogradom i Zagrebom, Mustafi Ceriću i Bošnjacima…

 

Početak sedmice obilježila je proslava 20. godišnjice Republike Srpske: možda nije uredu da na ovaj način otvorim intervju sa članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ali Vas zaista moram pitati kako ste doživjeli optužbe Milorada Dodika, predsjednika RS-a, koji je toga dana optužio Vašeg oca da je najodgovorniji za rat u našoj zemlji?

Kao nastavak jeftine propagande koja bi barem dio naivnih Srba trebala da uvjeri kako su drugi krivi za nesreću i ratove inicirane u Beogradu i Karađorđevu. Neuvjerljiv pokušaj falsificiranja istorije sa tezom da nije kriv Milošević, Karadžić, Mladić, JNA, da nisu krivi napadači, već su krive žrtve, branioci, vjerovatno i Međunarodni sud koji je donio presudu o genocidu u Srebrenici.

 

Čović u Banjoj Luci

 

Proslavi Dana i krsne slave Republike Srpske u Banjoj Luci prisustvovao je i srbijanski predsjednik Boris Tadić. Iako su mediji objavili da je i hrvatski predsjednik Ivo Josipović uputio čestitke, iz Josipovićevog kabineta objavljen je demanti te vijesti, no mene zapravo zanima koliko takvi potezi – slavljenja državnosti RS-a – pomažu regionu, napose kada se citira Tadićeva izjava kako je „Republika Srpska osnovana kao odgovor na nezavisnost BiH, koju su izglasali Bošnjaci i Hrvati”.

Mene je više iznenadilo prisustvo Dragana Čovića i pojedinih predstavnika bosanskohercegovačkih Hrvata. Šta li su oni slavili i čestitali? Nestanak Hrvata sa te polovine Bosne i Hercegovine? A što se tiče Tadića, biće vjerovatno u izbornoj godini sličnih izjava. Tadić je razvučen između Kosova i evropskog puta Srbije, između želje da bude korektan susjed Bosni i Hercegovini i da dobije podršku bosanskih Srba. I u Banjoj Luci je slao pomirljive poruke, ali u kontekstu koji ih čini potpuno neuvjerljivim. Recimo, o pravu svakog naroda da afirmiše vlastiti identitet. Bošnjaci i Hrvati su pozvani da afirmišu vlastiti identitet, ali uz krsnu slavu entiteta čiji Ustav im garantuje navodnu ravnopravnost!?

 

Vi ste još i prije izbora u Predsjedništvo BiH vrlo jasno zagovarali politiku dogovora sa susjedima, zajedničkih iskoraka ka euroatlantskim integracijama, da tako kažem, politiku koja će na zgarištima rata graditi Bosnu i Hercegovinu ravnopravnih naroda i građana. Jeste li odustali? Jesu li Tadić i Josipović pravi susjedi?

Naravno da nisam odustao, šta je alternativa takvoj politici? Zatvaranje u suženi prostor, u nekomunikaciju, u uvjerenje da samo mi posjedujemo istinu, da su svi ostali u krivu? To bi nas odvelo u getoizaciju i gorčinu, u nemogućnost ostvarenja zajedničke budućnosti u BiH i regionu. Moramo naći snage da se izvučemo iz pozicije uvrijeđene žrtve, da pobijedimo na talasu pomirenja i snažnih integracijskih tokova. Normalno, pomirenja sa običnim narodom, ne sa zločincima i krivcima. Sve dok region ne dobije ekipu lidera koji sarađuju okrenuti ka budućnosti, živjećemo u političkoj, ekonomskoj, sigurnosnoj neizvjesnosti. Josipović to svakako jeste, a vjerujem da i Tadić to želi i može. Tadić je dao niz korektnih izjava i napravio niz hrabrih poteza, poput hapšenja trojice haških “kapitalaca”. Kroz tu prizmu treba gledati na izjave u izbornoj godini.

 

Da li je toliki problem u samoj Bosni i Hercegovini? Trebalo nam je 15 mjeseci za dogovor o konstituisanju državne vlade, isto toliko plus pritisak međunarodne zajednice za dogovor o budžetu: u čemu je problem – Dejtonskom ustavu, OHR-u, zavađenim narodima ili u nespremnosti političara da se dogovore?

Da, nakon 15 mjeseci smo konačno postigli dogovor. Neki sarajevski mediji tvrde da je platforma kapitulirala, mostarski Večernji list piše upravo obratno – HDZ kapitulirao pred platformašima, u Banjoj Luci tvrde da su Srbi prošli najlošije, kapitulirali. Kad saberemo te tri “kapitulacije”, dobijemo pobjedu Bosne i Hercegovine, realan kompromis koji je mogao biti napravljen i u decembru 2010. A ko je kriv, gdje je problem? Narod nije kriv, obični ljudi su jedva dočekali da prestanu pucati jedni na druge čim je Dayton potpisan. I Dejtonski sporazum je bio rješenje u jednom vremenu, danas to očigledno više nije. Njegova rješenja bi teško funkcionisala i u jednonacionalnoj zajednici koja nije iskusila ratne frustracije, jer naprosto nude previše mogućnosti da se koči, da se zaustavljaju procesi, da se ucjenjuje. U državnom Parlamentu 10 od 42 poslanika mogu zaustaviti svaki zakon, svaki akt, bez obrazloženja. Preglasati ostala 32 kad god to hoće! I takav sistem može funkcionisati samo uz stalni, snažni pritisak i arbitražu međunarodne zajednice. Odlazak OHR-a, povlačenje bonskih ovlasti bi dovelo do kolapsa sistema u roku od par sedmica. Dakle, ima rješenja, to je ustavna reforma koja bi uklonila kočnice u procesu donošenja odluka, suzila zaštitu nacionalnih i entitetskih interesa na razumnu mjeru, i uvela domaći mehanizam arbitraže i deblokade koji bi zamijenio OHR.

 

BiH zna šta hoće

 

Gospodine Izetbegoviću, kada mi – najobičniji građani – gledamo Predsjedništvo, čekamo Vijeće ministara, slušamo o susretima stranačkih lidera, malo se ko uspije oteti dojmu da država enormno kasni u svemu. Dovoljan je primjer sedam institucija kulture koje jedna po jedna ostaju bez grijanja, posjetilaca, novca za najosnovnije potrebe. Zašto Predsjedništvo u takvim situacijama ne preuzima inicijativu?

Predsjedništvo ne može pomoći u situaciji u kojoj, kao što rekoh, deset parlamentaraca odlučuje u ime cijelog Parlamenta, a odlučili su da ne daju podršku institucijama kulture na državnom nivou, da nedaju sredstva za penzije otpuštenih vojnika i slično. Međutim, sredstva koja pripadaju vojnicima jer ima ju zakonsko pravo na njih, ili bi trebala da pripadaju kulturnim institucijama jer treba donijeti zakon u njihovu korist, ta sredstva nisu nestala, propala. Nisu unesena u državni, pa su završila u entitetskim budžetima. Zato bi privremeno rješenje moglo biti da, dok se ne ostvari politička volja na nivou BiH, barem Federacija servisira svoj dio obaveza, a to su dvije trećine potrebnih sredstava.

 

U nadležnosti Predsjedništva je vanjska politika BiH: kakva je ona? Ima mo li je uopće? Možete li se dogovo riti o politici ili je pak jedini mogući dogovor o raspodjeli funkcija u ambasadama i diplomatsko-konzularnim predstavništvima?

Naravno da je imamo, i ona je dobra i skladna s obzirom na unutarnje probleme i nesklad. BiH zna šta hoće u regionu, u Evropi, u svijetu. Imamo prijatelje diljem svijeta. Napravili smo dobarposao u Vijeću sigurnosti i dobili smo niz čestitki za našu konstruktivnu ulogu u tom važnom tijelu UN-a.

 

Američki ambasador Patrick Moon je u više navrata govorio o reformi Federacije, kao paralelnom procesu s reformom Ustava BiH. Da ne govorimo o paketima, možete li mi reći šta se čini i šta se može učiniti na rješavanju hrvatskog pitanja u Federaciji i Bosni i Hercegovini?

Može sve osim onog što je protiv Ustava i protiv intere sa Bošnjaka, a to je teritorijalno razgraničenje. Postoji prisutna tendencija dominacije Bošnjaka nad Hrvatima, odnosno Hrvata nad Bošnjacima u sredinama gdje jedna od ove dvije etničke skupine čini većinu. Hrvati s pravom traže garanciju da im se drugi neće miješati u izbor njihovih predstavnika, ali imaju i oni šta počistiti u svom dvorištu – dvije škole pod jednim krovom, simbole opština koje priznaju samo hrvatsko i katoličko, diskriminaciju pri zapošljavanju u administraciji itd. Nije uredu, bez konsultacija sa Bošnjacima, odlučiti da se na brdu iznad Mostara digne krst visok dvadeset metara, ili toranj katedrale u Mostaru van svih arhitektonskih normi i rezona, a u isto vrijeme ne dozvoliti obnovu džamije u Livnu jer su projektovani gabariti nešto veći od onih iz turskog vakta.

 

Avaz i Radončić doimaju se kao neizbježno pitanje: iako se Avaz proslavio kampanjama obračuna sa Bošnjacima, ipak se stiče dojam da se najbrutalnija kampanja vodi upravo protiv Vas. SDA reagira, ali logičnim se čini pitanje – zašto tek sad? Šta ste do sad čeka li?

Odnos sa Radončićem, poslovni ili ljudski, liči na onu japansku masku sa dva lica – jedna strana je nasmijana, to je energičan čovjek koji brani identitet Bošnjaka i s kojim možete sarađivati. Druga strana je mračna. To je osoba koja razara, uništava, kompromituje sve što vrijedi i što može pomoći tom istom narodu. S vremenom je ova druga strana debelo prevagnula, dobila potpuno prepoznatljive dimenzije i formu. SDA, i ja lično, smo sve vrijeme pokušavali da zaustavimo napade na ljude, vjerujući da se radi o nekakvim ispadima sujetnim ljutnjama i osvetama Radončića, da pri tom sačuvamo medijski glas Bošnjaka, bošnjački avaz. Nije ovo prvi sukob ni SDA ni mene sa Radončićem, bili smo mi mnogo puta predmetom njegovih medijskih napada. Ja sam odmah po smrti Alije Izetbegovića u Avazu nazivan “moralno posrnulim juniorom”,a predsjednik Tihić i niz esdeaovaca su bili predmetom dugotrajnih kampanja. Nije ovo prvi, ali je vjerovatno posljednji sukob SDA i Fahrudina Radončića.

 

Reis je političar

 

Znakovit je odnos medija prema SDA: doimate se prilično blokiranim, neprisutnim. Jesu li to zasluge Fahrudina Radončića ili naprosto rezultati slabosti SDA?

SDA nije pobjednik posljednjih izbora, djeluje iz drugog plana i nije osobito zanimljiva medijima. Djelujemo smirujuće, unosimo stabilnost, punimo baterije za buduća vremena. Ali borba za BiH je počela sa SDA, sa nama će se nastavitii, s Božijom pomoći, valjano i završiti.

 

Znam da ćete izbjeći odgovor, ali ne mogu daodolim: dokada će se reis Cerić predstavljati kao vodeći bošnjački političar?

Za što bih izbjegao odgovor, vi ste izbjegavali da me to ranije pitate. Mustafa Cerić je pun ideja i energije, i političar je povokaciji. Političar na poziciji vjerskog lidera. Može da koristi tu poziciju, da kritikuje i predlaže, ali, realno, veoma malo može da utiče. Bosnom upravljaju ljudi koji su dobili podršku naroda. Oni koji su ponudili program, odmjerili vlastitu težinu na izborima, preuzeli odgovornost. Oni odlučuju o političkim dogovorima i kompromisima, o kadrovima, o budžetima, i tako će to i ostati.

 

Nije aktiv, već večera

 

Šta se dešava u SDA? Koalicija je bila na najvećoj kušnji upravo u Sarajevskom kantonu, gdje se SDA dogodio Šeta, odnosno formiranje jednog aktiva poslanika koji tvrde da pregovaraju sa SDA nakon smjena u Kantonalnom odboru stranke. Taj tzv. Šetin aktiv nedavno se ogradio od Avazovih tvrdnji da ste Vi izvrijeđani na jednom od njihovih sastanaka.

Ni sam ja bio na sastanku ni kakvog aktiva, bio sam na večeri koju je organizovao moj prijatelj Fikret Prevljak. Bio je tu Šeta i još neki ljudi iz aktiva i bilo je razgovora o stanju u SDA. Ja sam iznio svoj stav da nam ne trebaju nikakvi aktivi, paraorgani unutar SDA, pozvao ih na jedinstvo stranke i očuvanje koalicije sa SDP-om. Neki od njih su iznosili svoje primjedbe na kadrovsku politiku i rješenja u stranci, ali čitav dijalog je bio u odmjerenom i pristojnom maniru. Uostalom, od tih ljudi su, kao što rekoste, demantirane bombastične laži Avaza.

 

O koaliciji iskreno

 

Postoji li u vladajućoj koaliciji u Federaciji suglasnost o najvažnijim pitanjima? Koliko je jaka koalicija i kakve su, zapravo, relacije SDA i SDP-a BiH u ovom času?

Jaka je jer joj je jak razlog postojanja – opstanak i unapređenje Bosne i Hercegovine. Problema ima u uhodavanju vlada sastavljenih od kadrova koji potiču iz ideološki raznorodnih koncepata. Treba ojačati međusobno povjerenje. Svakoj strani se čini da je ona druga “minira”, da bi se u jednom trenutku mogla izmaknuti. Razgovaraćemo o tome iskreno ovih dana.

 

(OSLOBOĐENJE, januar 2012.)