26. Dec. 2011.
OBRAĆANJE ČLANA PREDSJEDNIŠTVA BiH BAKIRA IZETBEGOVIĆA NA NAUČNOM SKUPU „BOŠNJACI U DRUGOM SVJETSKOM RATU“ – SARAJEVO 24. DECEMBAR 2011. GODINE
Govor na naučnom skupu- BOŠNJACI U DRUGOM SVJERTSKOM RATUPoštovani organizatori, predsjedniče i članovi Udruženja „Mladi muslimani“, cijenjeni učesnici naučnog skupa, Esselamu alejkum i dobar vam dan, Veliko mi je zadovoljstvo biti danas ovdje sa vama. Potrebni su nam ovakvi skupovi na kojima se utvrđuju historijske istine zasnovane na činjenicama o nama samima, o našoj povijesti, o ljudima koji su trajno obilježili naše nacionalno biće i vremenima koja su bitno odredila sudbinu naše države Bosne i Hercegovine. Po naslovima radova koje ćete danas prezentirati, vidim da je tema „Bošnjaci u Drugom svjetskom ratu“ veoma inspirativna za vas istoričare, ali i za javnost koja se nerijetko suočava sa njenim zlonamjernim i iskrivljenim predstavljanjem u dnevnopolitičkim medijskim istupima pojedinih političara. Upravo argumentiran glas nauke najbolji je odgovor takvim falsifikatima. Uvijek ističem i često ponavljam:  Nama Bošnjacima odgovara istina. Istina i samo istina! Mi nemamo potrebe za falsifikatima. Činjenice o našoj istoriji, bilo onoj vremenski daljoj, ili ovoj aktuelnoj, mislim na period od posljednjih 20-tak godina, svakom dobronamjernom govore sve o nama – o našoj borbi, o našoj vjeri i pravednosti, o našoj žrtvi, o našem dokazanom i potvrđenom antifašizmu, o stradanju i genocidu nad našim narodom, o ključnim političkim procesima  u kojima smo sudjelovali, ali i agresivnim osporavanjima i neistinama koje su nas na tom našem povijesnom putu pratile i još prate. Zato i vaš istraživački napor treba da bude motiviran i usmjeren samo jednom cilju: utvrđivanju historijske istine. Neću se miješati u posao istoričara, ali dozvolite mi da kažem nekoliko rečenica o temi kojom ćete se vi danas baviti sagledavajući prošlost iz raznih uglova i perspektiva. Bošnjaci su Drugi svjetski rat dočekali potpuno nespremni i politički neorganizirani. Sa scene je u samo predvečerje globalne kataklizme nestala Jugoslovenska muslimanska organizacija, stranka koja je bila aktivna dvadesetak godina. Preživjela je različite faze u svom postojanju, opstala u vremenu diktature, preživjela i državni udar, ali nije preživjela smrt svog vođe i neupitnog lidera Bošnjaka muslimana tog vremena Mehmeda Spahe. U istoj, 1939. godini, potpisan je zloglasni sporazum Cvetković-Maček kojim je trebalo Bosnu i Hercegovinu raspolutiti između Srbije i Hrvatske, a Bošnjake muslimane izbrisati sa lica zemlje. Taj sporazum nikad nije formalno pravno zaživio, ali genocidna izvedba po linijama njegovih ključnih smjernica imala je katastrofalne posljedice za Bošnjake muslimane. Bošnjaci su bili prepušteni sami sebi. Tek neki su se uspjeli samoorganizirati u različitim područjima Bosne i Hercegovine i tako odbraniti svoje kuće i svoje familije. Većina je bila ostavljena na nemilost četničkim hordama i njihovim kamama ili isporučena vlastima Pavelićeve takozvane NDH koja ih je neiskreno i licemjerno nazivala „hrvatskim cvijećem“, a ustvari ih  mobilisala za vlastite interese kao topovsko meso. Brutalnost rasnih zakona i fašistički teror NDH u Bosni i Hercegovini ubrzo su izazvali ogorčenje kod stanovništva. Progoni Srba, Jevreja, ali i Bošnjaka koji se nisu slagali s tim režimom postajali su neizdrživi. Jasenovac, kao jedan od najužasnijih koncentracionih logora, bio je grobnica i hiljadama Bošnjaka koji su digli svoj glas protiv ustaškog terora. Otpor Pavelićevom režimu imao je i svoju jasnu i konkretnu formu. Najveći dio bošnjačkog građanstva otvoreno se suprotstavio progonu svojih komšija Srba i Jevreja. Prvi takav javni protest protiv ustaške kampanje masovnih progona desio se u Sarajevu u avgustu 1941. godine. Skupština Udruženja ilmije „El hidaje“ usvojila je Rezoluciju u kojoj jasno osuđuje akcije ustaša, ali i upozorava na stradanja muslimana od četničkog noža. Rezolucije sa istom porukom usvojene su odmah potom i u Prijedoru, Banjoj Luci, Mostaru, Bijeljini i Tuzli. Bio je to čin izuzetne građanske hrabrosti koji zauvijek svjedoči o bošnjačkoj opredijeljenosti i spremnosti da se suprotstave fašizmu, rasizmu i nasilju. Bošnjaci koji su imali sreću da pobjegnu ispod četničkog noža ili umaknu mobilizaciji u crnokošuljaške ustaške postrojbe, su se u velikom broju priključili partizanskim jedinicama. Historijski je neupitno postojanje muslimanskih jedinica u krilu Titovog partizanskog pokreta, a 50-tak Bošnjaka proglašeno je narodnim herojima. Ipak, period Drugog svjetskog rata u kolektivnom pamćenju Bošnjaka ostat će zabilježen kao vrijeme smrti, stradanja i genocida. Od 1941. do 1945. godine ubijeno je više od 100.000 Bošnjaka. Rijeka Drina postala je najveća grobnica našeg naroda. Nema bošnjačke porodice u istočnoj Bosni čiji barem jedan član nije život okončao u talasima ove rijeke. Kažu da se iz istorije uče ključne životne lekcije. Na bolnom i krvavom iskustvu Drugog svjetskog rata,  ali iz vremena agresije na našu zemlju od 1992. – 1995., moramo izvući važne pouke i prenositi ih generacijama koje dolaze. Nikad više ne smijemo biti neorganizirani i nespremni da se suočimo sa prijetnjama koje nam se upućuju. Slabost privlači nasilnike. Samo snažni, dobro organizirani Bošnjaci će osigurati svoj opstanak i dalji razvoj u svojoj državi Bosni i Hercegovini, u mirnoj i demokratskoj koegzistenciji sa Srbima i Hrvatima. Poštovani učesnici naučnog skupa, Želim vam uspješan rad i pozivam vas da se uvijek uporno i odlučno borite za istinu o istorijskom putu Bošnjaka i naše domovine Bosne i Hercegovine. Živjeli!