22. Nov. 2011.
Javna tribina „Državnost Bosne i Hercegovine“ 25.11.1943. – 25.11.2011. godine, BKC Tuzla
Javna tribina Državnost Bosne i Hercegovine,  25.11.1943. – 25.11.2011. godine, BKC TuzlaEsselamu alejkum, dobro vam veče! Hvala na odzivu! Tema o kojoj ću večeras govoriti je Državnost BiH – 25. Novembar 1943 - 25. Novembar 2011. Ovo je tema za istoričare, a ja nisam istoričar. Ja sam bošnjački i bosanski političar koji je imao priliku da istoriju posmatra izbliza. Zato će moj ugao i fokus na ovu temu biti upravo takav – ZAVNOBiH, državnost, ali prije svega uloga Bošnjaka, SDA i Alije Izetbegovića u odbrani te državnosti i izgradnji temelja moderne Bosne i Hercegovine. U znak sjećanja na Prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a 25.11.1943. godine u Mrkonjić Gradu, u Bosni i Hercegovini obilježava se Dan državnosti. Na tom zasjedanju, predstavnici svih naroda donijeli su odluku o obnovi državnosti BiH, potvrdili njene historijske granice koje su datirale još iz vremena srednjovjekovne Bosne, i definisali je kao jednu od šet ravnopravnih republika u tadašnjoj Jugolsaviji. Tog 25. novembra 1943. godine BiH je obnovila svoju državnost koju je izgubila 1463. godine padom pod upravu Osmanske carevine. Između ostalog, u Rezoluciji ZAVNOBiH-a stoji: "Danas narodi Bosne i Hercegovine kroz svoje jedino predstavništvo, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, hoće da i njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska, bude zbratimljena i slobodna Bosna i Hercegovina u kojoj će biti osigurana ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata.“ Odluka je nakon par dana potvrđena na Prvom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu. Nakon oslobođenja 1945. godine, BiH je dobila grb i zastavu i za vrijeme socijalizma to su bili njeni simboli sve do 1992. godine. ZAVNOBiH-om je BiH definisana kao jedinstvena i nedjeljiva država u kojoj će svi narodi imati ista prava. Dan državnosti BiH izglasalo je 247 vijećnika ZAVNOBiH-a svih bh. naroda. Komunizam, Titova Jugoslavija – Period 1945 – 1990 Obnovom Jugoslavije osigurano je da svi Srbi žive u jednoj državi, pa su time, barem djelomično, zadovoljeni ciljevi srpskoga nacionalnog pokreta. Hrvati su dobili republiku, čime su spašeni od obnove monarhističke Jugoslavije, kao i od povezivanja sa sudbinom NDH. Slovenci i Makedonci dobili su prvi put u povijesti svoje republike. Crnogorci su nakon 27 godina dijelom obnovili svoju državu. Konstituirana je Bosna i Hercegovina, čime su pretenzije Srbije i Hrvatske na njezin teritorij bile blokirane. Nacionalno biće u FNRJ U tom kontekstu, i priznavanje muslimanske nacionalnosti bilo je nadogradnja konstitutivnosti Bosne i Hercegovine. Valja razumjeti da je postojala intenzivna dinamika događanja tijekom pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća koja je poticala rađanje novih ideja i tražila nova rješenja. Stoga uvođenje imena Musliman nije bila nikakva arbitražna odluka nego odraz dugoročnih historijskih procesa, potreba i težnji. Komunisti su opštenarodnu borbu za oslobodjenje zemlje majstorski pretvorili u borbu za ideologiju, vlast,  jednopartijski sistem. Dobili smo fizičku sigurnost, državnost, pravo na ime, mada ono nije bilo nacionalno već religijsko. Izgubili smo, preciznije rečeno – bitno su nam reducirana vjerska i ljudska prava. Prestala je opasnost koju je Drugi svjetski rat nadnio nad fizički opstanak muslimana. Komunistički režim je donio opasnost za opstanak vjere i duhovnih vrijednosti našeg naroda. Ipak, prve godine komunističke vlasti Bošnjaci će upamtiti po likvidaciji stotina uglednih i čestitih ljudi bez suda i suđenja, mahom intelektualaca i ljudi od autoriteta u svojoj sredini. Cilj je bilo zadati strah i unaprijed slomiti otpor ateizaciji. Uslijedilo je zatvaranje džamija, medresa, tekija i mekteba. Zatvori su se napunili alimima i hodžama, naročito pripadnicima „mladih muslimana“ koji su od svog osnivanja daleke 1939. imali za cilj vjerski, kulturni i duhovni preporod bošnjačkog naroda. Sve političke partije su zabranjene, reisu-l-ulemu je imenovao Centralni komitet KPJ! Nacionalizirane su sve fabrike, šume, obradivo zemljište, čak i kuće i stanovi. Odluka AVNOJ-a o muslimanima kao jednom od šest bratskih jugoslavenskih naroda je zaboravljena u Ustavu FNRJ iz 1945. Muslimani nemaju nacionalno ime, akademiju nauka, maticu, jezik. Oni su neopredijeljeni, bezimeni. Nije im dopušteno da afirmišu svoje nacionalno biće. Krajem 1950-ih godina neki intelektualni krugovi u Jugoslaviji su iskazivali veliku skeptičnost o budućnosti Muslimana kao nacije. Beogradski etnolog Milenko Filipović je 1959. u jednom tekstu o muslimanima utvrdio da proces nacionalnog okretanja muslimana u srpskom i hrvatskom pravcu dobro napreduje “i da će dovesti do toga da hrvatsko-srpski muhamedanci neće predstavljati više nikakvu grupu, nego će postojati samo još nacionalno svjesni muhamedanski Srbi i Hrvati”. Ipak, Ustavom 1963. Bošnjaci su priznati kao poseban narod u preambuli Ustava pod imenom Muslimani, u grb FNRJ je unesena šesta baklja, čime je priznata i naša konstitutivnost. Poslije pada Rankovića i talasa pozitivnih promjena 1972. godine, došlo je do intenziviranja rada na istraživanju književne baštine i folklora muslimana. Situacija u zemlji se općenito popravljala, došlo je i do značajnog ekonomskog napretka. Bošnjaci su imali šansu da žive u miru i da se obrazuju. Nacionalni popisi su pokazivali njihov dominantan natalitet. Običan narod nikad nije osjetio komunističku stegu u svoj njegovoj težini. Glavni pritisak su podnijeli misleći, slobodoumni ljudi, među njima masa imama. Montirani procesi Bavljenje politikom je podrazumijevalo da treba „raskrstiti sa vjerom“. Muslimani su participirali u komunističkom establišmentu – bosanskohercegovačkom i jugoslovenskom, ali nikad proporcionalno svom broju. Poslije Titove smrti, bh. rukovodioci, naročito muslimanski komunisti su ponovo došli pod udar procesa montiranih iz Beograda. Džemal Bijedić je pod čudnim okolnostima poginuo u avionskoj nesreći, braća Pozderac aferom „Agrokomerc“ doslovno slomljeni 1987. godine. Sarajevski proces Agenti UDBA-e su 23. marta 1983, zorom zakucali na stotine vrata muslimanskih intelektualaca, imama, ili naprosto hrabrih i aktivnih muslimana koji su se usuđivali kritikovati komunistički režim. Nije se znalo ko će biti optužen, a ko upotrijebljen kao svjedok. Optužnica se svela na 12 intelektualaca i imama, otpočeo je poznati Sarajevski proces. Suđenje je predstavljeno kao obračun sa islamskim fundamentalistima koji su, navodno, planirali stvaranje islamske republike na tlu BiH. Imputiran im je nacionalizam, čak i plan za „etničko čišćenje Bosne i Hercegovine“! Ta teza je bila namjenjena javnosti, i u nju, naravno, nisu vjerovali ni egzekutori procesa. Prave namjere i motivi su u tom času bili nejasni i počeli su da se kristališu tek u godinama koje će uslijediti. Radilo se u stvari o napadu srpskih nacionalista na tadašnje komunističko bošnjačko rukovodstvo. Iz Beograda su imputirane teze o bujanju muslimanskog nacionalizma u Bosni i Hercegovini, pa je proces koji su montirali Bošnjaci-komunisti trebao da teret krivice preusmjeri na Bošnjačke intelektualce-vjernike. Spektakularni montirani proces okončan je izricanjem drakonskih kazni – Omer Behmen je kažnjen sa 15, Alija Izetbegović sa 14 godina robije itd. Ali idejni tvorci montiranog procesa na taj način su samo odgodili vlastiti pad. Sudbina Mi muslimani vjerujemo da sve što se događa, dobro i zlo, biva Božijim određenjem, da sve ima svoj dublji razlog i smisao. Vjerujem da je 1983., a ne 1990., počela priprema za odbranu BiH, da je Bog odabrao ljude koji će ponijeti dolazeći teret odbrane zemlje, naroda, vjere... Alijina vjera u Boga, njegova narav, prije svega strpljivost i pasivna hrabrost, njegovi afiniteti, interesi, vokacija, trnovit životni put, iskustvo, njegove robije i konačno životna dob u kojoj će preuzeti liderstvo, sve je to bila jedna dobra kombinacija osobina neophodnih za vođu jednog malog, hrabrog, sa svih strana napadnutog naroda. Slično je bilo i sa ljudima koji su bili njegova družina i koji će uskoro po izlasku iz zatvora inicirati osnivanje SDA, stranke „muslimanskog kulturno-povijesnog kruga“. Alija Izetbegović osuđen na 14 godina robije. Sedam godina poslije sjedio je u zgradi Predsjedništva Socijalističke republike Bosne i Hercegovine, i nosio teret daleko teži od robijaškog. Osuđen zbog navodnog nacionalizma, uz monstruozne tvrdnje o planiranju etničkog čišćenje, izašao je na slobodu da se suprostavi upravo ovom dvome - razarajućim nacionalizmima i etničkom čišćenju koje će uskoro uslijediti. Znakovit je i datum njegovog puštanja na slobodu – bio je to 25. Novembar 1988, dan ZAVNOBIH-a! Višestranački izbori Dvije godine kasnije, u BiH su održani prvi višestranački izbori. Tog 18. novembra 1990. bh. građani željno su iščekivali okončanje totalitarnog komunističkog režima i uvođenje istinskog pluralizma. SDA je pronašla formulu, pogodila pravu žicu – ona je bila odgovor na svo nasilje, poniženja i lutanja kroz koje su jugoslovenski muslimani prošli u proteklim decenijama. I, što je važnije, ona je nudila rješenja za problem i tegobe koje su očigledno tek slijedile. SDA je osvojila relativnu većinu u Parlamentu BiH, Predsjedništvu i Vladi, dobila i dio poslaničkih mandata u Saveznoj skupštini SFRJ. SDA je imala ubijeđene, borbene pristalice, mudro rukovodstvo, njen politički nastup je bio odmjeren, čvrst, realan. Stranka je činila koliko je mogla da sačuva Jugoslaviju. To nije bilo moguće bez reformi u kojima bi Srbi odustali od pozicije povlaštene nacije u jugoslovenskoj naciji naroda. Nije bilo te spremnosti, srpski lideri nisu odustajali od hegemonije. Raspad SFRJ – nezavisnost BiH Alija Izetbegović je na nizu sastanaka predsjednika republika pokušavao ponuditi razumna rješenja, predlagao asimetričnu federaciju, a prijedlog Gligorov-Izetbegović je umalo prihvaćen. Zadnji pokušaj se odigrao u praskozorje ratova, Alija se sastao sa jugoslovenskim generalima u Skoplju i tražio da se generalštab bar u izvjesnoj mjeri nacionalno izbalansira. General Adžić je odbio prijedlog obrazlažući da je “vojska tradicionalno srpska stvar” i da generalštab mora ostati srpski. JNA se pretvorila u srpsku vojsku, u malj kojim su drobljene druge republike i narodi. Stranka demokratske akcije okrenula se Bosni, organiziranju odbrane. Patriotska liga, faktički vojno krilo SDA, izvršila je pripreme koje će omogućiti bosanskim braniocima da izdrže prvi udar daleko nadmoćnije JNA armade. U međuvremenu je obavljen nacionalni popis koji je pokazao da muslimani imaju snažan natalitet. Također, uveden je i bosanski jezik kao jedan od službenih jezika u BiH. Bilo je i pokušaja da se vratimo historijskom imenu Bošnjaci, ali je otpor među muslimanskim intelektualcima bio takav da je prijetio nacionalnom podjelom, pa je odlučeno da se sa tom akcijom pričeka – učinjeno je to 1993. na Bošnjačkom saboru, u atmosferi odbrane Bosne, bez otpora, konsenzusom. Nakon martovskog referenduma i proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine, velikosrbi su krenuli u napad, priključio im se i Tuđman svojim izdajničkim dogovorom sa Miloševićem u Karađorđevu, a zatim i Fikret Abdić. Očekivalo se da će Bosna „šapatom pasti“ u roku od nekoliko sedmica. Bosna nikad nije pala. Teritorijalna odbrana i Patriotska liga pružile su neočekivan otpor jugo-armadi, a zatim je bosanska vojska, protiv svake, a naročito vojne logike, počela da raste i jača. Odsječeni od svijeta, bez logističkih veza, sa skoro zaustavljenom privredom, u hodu, u požaru rata, Bosanci su gradili državu, armiju, širili diplomatsku mrežu. Ratovalo se i pregovaralo. Prvo što je Alija Izetbegović, nakon godinu dana pregovaranja potpisao, bio je Vašingtonski sporazum. Ovim dokumentom je Tuđman faktički priznao poraz svojih pretenzija prema BiH. U godinama koje su slijedile Armija BiH pretvorila se u dominantnu vojnu silu u zemlji, počela je da oslobađa komunikacije, osvaja planine, gradove. U poslednjoj godini rata naša vojska je imala stalnu inicijativu i nije izgubila nijednu bitku, nijedan pedalj teritorije. Srpska vojska se osvetila bombardirajući civile u gradovima, a zatim i pokoljem u Srebrenici, zaštićenoj zoni UN-a. Uslijedili su NATO udari, oslobađanje Krajine zajedno sa Hrvatima, bijeg Abdića, rasulo srpske vojske. Ofanziva naše vojske je zaustavljena intervencijom velesila, nije dopušteno da rat dobije pobjednika. Dejtonski mirovni ugovor predstavlja, rečeno šahovskim riječnikom, jedan remi. Ali nije lako izboriti remi ako igrate simultanku protiv tri protivnika koji imaju i kraljice i topove, a vi samo pješake! Aneks 4 - Ustav Bosne i Hercegovine Preambula Bio je to vojni remi, ali politička i moralna pobjeda koja je otvorila mogućnost nastavka borbe za pobjedu snaga koje promoviraju civilizacijske principe ravnopravnosti naroda i jednakosti ljudi. Duh Dejtona sadržan je u preambuli koja glasi: Na osnovu poštivanja ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti,  opredijeljeni za mir, pravednost, snošljivost i pomirenje, uvjereni da demokratske ustanove vlasti i pošteni postupci najbolje uspostavljaju miroljubive odnose unutar pluralističkog društva, u želji za promoviranjem opće dobrobiti i privrednog rasta zaštitom privatne imovine i promoviranjem tržišne privrede, vođeni ciljevima i načelima Povelje Ujedinjenih naroda, opredijeljeni za suverenitet, teritorijalnu cjelovitost i političku neovisnost Bosne i Hercegovine u skladu s međunarodnim pravom, odlučni da osiguraju puno poštivanje međunarodnog humanitarnog prava, nadahnuti Univerzalnom poveljom o ljudskim pravima, međunarodnim ugovorima o građanskim i političkim te ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i Deklaracijom o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama, te drugim instrumentima o ljudskim pravima, pozivajući se na Temeljna načela dogovorena u Ženevi 8. septembra 1995., te u New Yorku 26. septembra 1995. Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), te građani Bosne i Hercegovine, ovime određuju Ustav Bosne i Hercegovine. Ustav, sadržan u Aneksu 4. Dejtonskog mirovnog sporazuma također pruža dobre šanse za obnovu jedinstva zemlje, za ravnopravnost naroda i građana. Citiraću 3. bitna  stava  Ustava: Kontinuitet. Republika Bosna i Hercegovina, čije će službeno ime od sada biti "Bosna i Hercegovina", nastavlja svoje pravno postojanje prema međunarodnom pravu kao država, uz prilagođavanje njenog unutarnjeg uređenja prema ovdje sadržanim odredbama te unutar njezinih međunarodno priznatih granica. Ona ostaje članica Ujedinjenih naroda te kao Bosna i Hercegovina može zadržati ili zatražiti članstvo u organizacijama u sklopu sistema Ujedinjenih naroda i drugim međunarodnim organizacijama. Nediskriminacija. Uživanje prava i sloboda iz ovoga člana ili međunarodnih sporazuma popisanih u Dodatku I ovoga Ustava osigurava se svim osobama u Bosni i Hercegovini, bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi poput spola, rase, boje kože, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, pripadnosti nacionalnoj manjini, imovine, rođenja ili drugog statusa. Kretanje roba, usluga, kapitala i ljudi. Kretanje po cijeloj Bosni i Hercegovini slobodno je. Bosna i Hercegovina i entiteti neće ometati punu slobodu kretanja za osobe, robu, usluge i kapital u cijeloj Bosni i Hercegovini. Niti jedan od entiteta neće uspostavljati kontrole na graničnim linijama između entiteta. Itd Dejton treba provesti do kraja. Aneksi koji se odnose na stvaranje korporacija, odnosno na integraciju komunikacija u Bosni i Hercegovini nikad nisu provedeni. Dejton treba nastaviti dograđivati i mjenjati. Bitne reforme koje su ujedinile Oružane snage, graničnu službu, obavještajnu agenciju,  su iza nas. Najbitnija dogradnja Dejtona je ipak odluka Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda na cijeloj teritoriji BiH. Alija Izetbegović, u to doba predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine, zahtjevom od 12. februara 1998. godine pokrenuo je postupak pred Ustavnim sudom BiH radi ocjene suglasnosti Ustava Republike Srpske i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Ovaj je zahtjev 30. marta 1998. godine dopunjen podneskom u kojem je podnositelj specificirao odredbe entitetskih ustava koje smatra neustavnim. Predsjednik Ustavnog suda BiH prof. dr. Kasim Begic, 04. jula 2000. godine saopcio je javnosti odluku Suda u predmetu U.5/98 koju će neki kasnije nazvati odlukom u kojoj se desio naš „povratak u buducnost“. Hrvati, Srbi i Bosnjaci ponovo su konstitutivni na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine. „Eto dokaza da se konstitutivnost ne mora dobiti na ratištima. Moze i u hodnicima svijetlog prava“. Nažalost provedba odluke Ustavnog suda BiH u vremenu tzv. Alijanse za promjene, je rezultirala nesimetričnim rješenjima u ustavima entiteta. Bošnjaci i Hrvati u entitetu Republika Srpska nemaju mogućnost ustavne zaštite kakvu imaju Srbi u Federaciji BiH, i to treba ispraviti. Perspektive Prošlo je 68 godina od dana obnove državnosti BiH. Uskoro ćemo obilježiti i dvije decenije od proglašenja nezavisnosti. Kuda ide Bosna i Hercegovina, kakve su perpspektive naše zemlje i društva? Kakva je pozicija i uloga Bošnjaka i SDA u vremenu koje dolazi? Može se reći da je cjelovitost i državnost Bosne i Hercegovine odbranjena. Konflikti su odavno prestali, i sigurnost građana je garantovana na svakom njenom dijelu. BiH sporo, ali sigurno ide ka članstvu u Evropskoj uniji i NATO savezu. Ekonomski oporavak je također spor, ali  nikada nije stao – bruto nacionalni proizvod, industrijska proizvodnja, izvoz , sve to raste 1 ili 10% godišnje, ali uporno raste. To je svjetlija strana medalje. Ona tamnija kaže da je BiH zemlja podijeljena na entitete, i, da je, po prvi put u svojoj istoriji segregirana, da je njena multietničnost sačuvana samo u tragovima u pojedinim gradovima. Njeno društvo, nacija je duboko emotivno podijeljena poslije višedecenijske konfliktne politike. Nemamo tekst himne, ne možemo da se dogovorimo o budžetu, sastavu  Vijeća ministara, sadržaju bitnih zakona bez kojih nema napretka na putu u Evropsku uniju i NATO. Dan državnosti će biti proslavljen samo u Federaciji BiH, i to ne cijeloj. Kada saberemo i oduzmemo sve nabrojano, i sve nenabrojano, mislim da se ipak sa sigurnošću može zaključiti da pozitivna strana prevladava. Bolniji i teži dio puta je iza nas.  Bit će kriza i zastoja, ali će se nastaviti proces normalizacije stanja, prevladaće trendovi koji vode stabilnosti i normalizaciji odnosa među ljudima, ozdravljenju društva. Dolazi vrijeme normalnih odnosa, dominacije normalnih ljudi. Normalni trendovi su integracioni trendovi. Nadjačat će dezintegacijske tendencije. Nikakvih novih podjela neće biti. Normalan odnos čovjeka prema zemlji u kojoj je rođen jesta da voli tu zemlju, da voli njeno ime. Antipatriotski inati, iracionalne mržnje su neprirodna, prolazna pojava. Proći će kao što svako bolesno stanje prođe, i većina nacije će ponovo njegovati zdrav patriotski osjećaj prema Bosni i Hercegovini. I korektan, normalan odnos prema komšijama druge vjere i narodnosti. Normalan odnos prema budućnosti jeste da ta budućnost bude bolja od prošlosti. Ogroman procenat građana ove zemlje, u oba entiteta, i u sva tri naroda, želi mir, prestanak neizvjesnosti, dobar posao, bolji životni standard . Ljudi žele da znaju kakva budućnost čeka njihovu djecu, žele izvjesnost, sigurnost, bolji život za generaciju koja dolazi. Šta Bošnjaci i SDA mogu učiniti da potpomognu ove trendove normalizacije? Prije svega, možemo ostvariti više međusobnog poštovanja, sloge i koordinacije.  Mi smo vitalan, hrabar i dobar narod. Trebamo biti svjesni svog mentaliteta, vrlina ali i mana. Osvrnuti se unatrag i učiti na greškama, zabludama i bolnim iskustvima kroz koja prolazimo već 100 godina. Na vlastitim, ali i na tuđim greškama. Srbi su izgubili Jugoslaviju jer su htjeli da baš sve bude po njihovom.  Bošnjaci moraju pokazati posebnu spremnost da prave kompromise koji vode naprijed, da razumiju druge i da im izlaze  u susret. Da ponekad prihvate i nešto što je na njihov račun, da plate „cijenu Bosne“. To je put da se stvori kritična masa  Bosanaca i Hercegovaca koji žele isto, a sigurno žele dobro i mir. Ne zaboravljajući ko smo i šta smo, upravo radi interesa Bošnjaka, u politici trebamo više djelovati kao Bosanci i Evropljani. Naravno, pored spremnosti na kompromise, moramo biti spremni i na bezkompomisne poruke – one koje se tiču integriteta i cjelovitosti zemlje. Nijedan bošnjački lider ne smije prihvatiti niti mogućnost razgovora o novim podjelama!  Niko ne smije napraviti ni korak unazad, niti jednom rječju! Naša poruka mora biti kristalno jasna i tvrda – nema novih entiteta, podjela, niti priča o njima! Moramo zdvojiti značajna sredstva za proces multietničnog povratka. Nije kasno! Prazna, prelijepa zemlja u Podrinju, Posavini, Krajini će biti naseljena. Neko će doći da je obrađuje. Neka to budu povratnici i njihova djeca. Trebat će više nesebičnosti Bošnjaka u Federaciji kako bi se izdvojila dovoljna sredstva za ovu svrhu – i tih sredstava ima. Samo u neprivatiiziranim dijelovima državnih firmi leže stotine miliona Maraka. Zašto ne bismo ta sredstva usmjerili u kredite prerađivačkih firmu u Federaciji koje će baznu proizvodnju voća i povrća organizovati na parcelama povratnika? Nazovimo to projektom 3P – proizvodnja , poljoprivreda, povratak. Trebamo efikasnije koristiti institucije sistema. Ustavni sud BiH je usvojio apelaciju Alije Izetbegovića o konstitutivnosti naroda, usvojio je nedavno i moju apelaciju kojom je zaustavljen gubitak državljanstava za najmanje pola miliona BiH građana u dijsapori,i nadam se da će ovih dana usvojiti i apelaciju Sulejmana Tihića koja se odnosi na status državne imovine. Ove tri apelacije u mnogome ispravljaju propuste dejtonskog mirovnog sporazuma. Treba nastaviti koristiti, da ih tako nazovem, alate koji su nam na raspolaganju. U saradnji sa međunarodnom zajednicom trebamo ići putem zajedničkih interesa. Njihov interes je mirna BiH, uređena država koja može biti integrisana u EU i NATO. Dobar primjer postizanja zajedničkog interesa je uspješan proces   vizne liberalizacije – BiH je usvojila 170 mjera i zakona koji su uredili sistem, naročito izdavanje ličnih dokumenata, građani su dobili mogućnost da putuju bez viza, a Evropa je dobila kontrolu kretanja i transparentnost na još jednom dijelu svoje teritorije. Bitna je, svakako i regionalna saradnja, i mislim da smo tu već napravili potrebne iskorake. Odnos susjednih zemalja i njihovih lidera prema Bosni i Hercegovini je sve bolji, stvoren je ambijent za konačno rješavanje niza otvorenih pitanja koja na opterećuju od vremena raspada Jugoslavije.  Otvaranje skele koje će uslijediti ovih dana i omogućiti povratnicima u Janji da koriste obradivo zemljište s druge strane Drine je lijep gest predsjednika Tadića koji pokazuje da dolazi vrijeme dogovora. I na kraju – pokušat ću da odgovorim na pitanje koje se iz godine u godinu postavlja kada se približi proslava Dana državnosti: dali će, i kad će ovaj datum biti svečano obilježen na cijeloj teritoriji BiH? Naravno, nemam pouzdan odgovor na ovo pitanje. Ali sam siguran  da će bosanskog patriotizma s vremenom biti sve više, da ćemo imati himnu čiji ćemo tekst rado pjevati, sportske reprezentacije za koje ćemo rado navijati, i datume koje ćemo zajedno slaviti. Nadam se da će i dan ZAVNOBIHa biti jedan od tih datuma. Hvala Vam!