08. Nov. 2011.
Zločin u Sarajevu nas tjera da se jakom BiH suprostavimo teroru

Zlo koje se desilo pred Američkom ambasadom u Sarajevu, zlo koje se desilo pred Policijskom stanicom u Bugojnu, zlo koje je učinio mladić kada je ubio prijatelja selefiju samo zato što mu nije dao kćer od 12 godina za suprugu, sve je to jedno te isto zlo, ista devijacija koja od svjetla pravi mrak, koja vjeru samilosti  pretvara u nasilje. Država, vjerska zajednica i akademska zajednica moraju raditi koordinirano, kaže bošnjački član Predsjedništva naše zemlja. Bakir Izetbegović za Oslobođenje govori o jačanju sigurnosnih službi, palestinskom pitanju, politici SDA, svome ocu, dogovoru sa Hrvatima, Miloradu Dodiku, Bošnjacima, sretnijoj BiH…

 

Gospodine Izetbegoviću, drugi je dan Bajrama i, pošto Vam uzurpiramo praznik, bio bi red da o njemu govorimo, ali molim Vas – dozvolite da odmah riješimo jedan problem: jeste li sakrili pismo Baracka Obame, predsjednika SAD-a? 

Pismo sam pročitao i analizirao njegov sadržaj sa savjetnicima iz Kabineta, kao što to redovno činim sa pismima i porukama čiji je sadržaj osobito važan. U pismu nema ničeg što bi trebalo skrivati. Radončićeve tvrdnje o “sakrivanju” pisma su djetinjarije koje ga prikazuju u pravom svjetlu pred ozbiljnim čitaocima, jedno jeftino dodvoravanje koje je sigurno zasmijalo i Amerikance.

 

A u pismu piše?

Predsjednik Obama je iznio poznate i više puta ponovljene stavove Sjedinjenih Američkih Država o riziku prihvatanja aplikacije Palestine za prijem u članstvo u Ujedinjenim nacijama. Sva razlika između njegovog i mog viđenja rješenja je u načinu rješavanja problema. Cilj je isti – dvije države, Izrael i Palestina, koje žive u miru.

 

Odluka je Komšićeva

SAD cijene da bi prihvatanje aplikacije dovelo u pitanje nastavak mirovnih pregovora, dok većina zemalja članica UN-a vjeruju da bi prijem Palestine u UN poslao snažnu, osvješćujuću poruku Izraelu i na taj način upravo pomogao da se rješenje problema na Bliskom istoku konačno pronađe. Siguran sam da ogromna većina Bosanaca i Hercegovaca razmišlja i osjeća ovako, i da očekuje od nas u Predsjedništvu BiH da nakon višedecenijske patnje Palestinaca podržimo njihova legitimna prava.

 

Vaš stav o palestinskom pitanju je poznat i mora se priznati da je principijelan, no Vi ste jedan od tri člana Predsjedništva BiH – kako će glasati naša zemlja u UN-u?

Ustav kaže da će Predsjedništvo nastojati sve svoje odluke iz domena vanjske politike donositi konsenzusom, odnosno odlukom dva člana Predsjedništva ukoliko takva nastojanja ostanu bez rezultata. Poznat je stav Nebojše Radmanovića, preostaje da vidimo kako će se opredijeliti Željko Komšić. Ukoliko bi Komšić podržao Palestince, Radmanović bi mogao uložiti veto na odluku Predsjedništva i tražiti izjašnjavanje Narodne skupštine RS-a sa obrazloženjem da je ovim priznanjem ugrožen vitalni interes Republike Srpske. To bi zaista bila apsurdna tvrdnja i neuvjerljiva izlika za glas protiv Palestine!

 

Kada je Mevlid Jašarević zapucao na Ambasadu SAD-a, prva domaća reakcija osude tog terorističkog ataka stigla je iz Vašeg kabineta, a odmah potom reagirao je predsjednik SDA:  ako se ne varam Vi ste Jašarevićeve pucnje nazvali pucnjima u BiH. Zašto? 

Pucanj na ambasadu zemlje koja je zaustavila rat i pokolje u Bosni i Hercegovini, a zatim uložila ogromne napore i ogromna finansijska sredstva da ovu zemlju normalizira i oporavi, da je provede kroz neophodne integracijske procese, jeste pucanj u naš opstanak i oporavak. To je zločinački akt koji obeshrabruje prijatelje, a ohrabruje neprijatelje.

 

Prof. dr. Rešid Hafizović je još novembra 2006. pisao da vehabije dolaze po našu djecu. U bajramskom broju Oslobođenja profesor Hafizović kaže da sada vehabije dolaze po tapiju na BiH, pozivajući vlasti naše zemlje na širu akciju i upozoravajući da je Jašarević zapravo bio tek probni balon, da tako kažem. Imaju li naše sigurnosne službe snage da dobiju ovu bitku? 

Imaju, odnosno dobit će sve šta treba kako bi stekli takvu snagu. U svakom zlu ima i nekog dobra. Zločin u Sarajevu će nas natjerati da se suočimo sa neprijatnom istinom i da reagujemo jačanjem države i širokom društvenom akcijom dok nije kasno. Borba protiv terorizma mora postati našim najvažnijim prioritetom. U najkraćem roku moramo osigurati sve zakonske pretpostavke, ljudske i materijalnotehničke resurse kako bi unaprijedili sigurnosni sistem. Zlo koje se desilo pred američkom ambasadom u Sarajevu, zlo koje se desilo pred Policijskom stanicom u Bugojnu, zlo koje je učinio mladić kada je ubio prijatelja selefiju samo zato što mu nije dao kćer od 12 godina za suprugu, sve je to jedno te isto zlo, ista devijacija koja od svjetla pravi mrak, koja vjeru samilosti  pretvara u nasilje. Država, vjerska zajednica i akademska zajednica moraju raditi koordinirano.

 

I sama sam bezbroj puta spočitavala Islamskoj zajednici, napose njenom vrhu, nespremnost da se suoči sa ovim problemom. Očekujete li Vi drugačiji angažman IZ-a BiH na ovom problemu?

Po intenzivnim, skoro svakodnevnim javnim porukama reisululeme reklo bi se da je do takvog angažmana već došlo. Islamska zajednica mora biti aktivan čuvar našeg vjerskog naslijeđa i naći način da se bori protiv interpretacija i zloupotreba islama koje mogu razultirati nasiljem ili terorizmom. Vjerovatno će  takva intenzivna aktivnost i unutar zajednice koju nazivamo vehabijskom dovesti do osvješćenja i razdvajanja na muslimane koji samo bukvalno prate sunet posljednjeg Božijeg Poslanika, ali nisu nasilnici, i na one koji jesu spremni na nasilje. Ovi drugi će sigurno ostati u manjini. I, ukoliko ne budu poštovali Ustav i zakone ove zemlje, dobit će jasan i odlučan odgovor države.

 

Jednostavnija Federacija

 

Svi kojima je stalo do pravilnog razumijevanja i afirmacije islama će se morati suočiti sa činjenicom da je od samog početka glavni, pozitivni tok misli i istorijske misije islama, misije koja je donijela izvanredan globalni doprinos kulturi i civilizaciji, pratio tamni, haridžitski tok koji je odnosio živote i pravio nered i ogromnu štetu vjeri i društvu. Haridžiti su ubili trojicu prvih halifa, i ovo što danas gledamo diljem islamskog svijeta je nastavak njihove ideologije i djelovanja, samo što danas ne napadaju sabljama, danas napadaju bombama i kalašnjikovima. Ti ljudi nemaju istinsko uvjerenje i strpljenje. Teško je živjeti za islam, školovati se, raditi, strpljivo se boriti za njegovu ponovnu afirmaciju, trpiti uvrede, nerazumijevanje, ksenofobiju, duple standarde. Nekima je lakše krenuti kraticom, nasilnim putem, umrijeti i odvesti druge u smrt, slagati same sebe da će na taj način pomoći vjeru, a sebi osigurati mjesto u raju. Ta kratica je stranputica, tragična, crna  zabluda.

 

Vaš je otac jednom rekao – islam je najbolji, ali muslimani nisu, spočitavajući upravo muslimanima nedovoljnu spremnost da generacije koje dolaze budu posvećene obrazovanju, nauci, napretku. Kako biste opisali svoju politiku u odnosu na politiku svoga oca? SDA je danas drugačija stranka, reformirana, naoko daleko bliže centru nego li nekadašnjem pokretu? Je li to želio Alija Izetbegović?

Moj otac se borio za ravnopravnost  muslimana, za okvir koji će im omogućiti sigurnost, slobodu, budućnost baziranu na vlastitoj posebnosti i identitetu. Moji ciljevi su isti. Tehnike postizanja tih ciljeva evoluiraju s vremenom. Prije dvadeset godina nam je trebao pokret koji će zbiti muslimane i pomoći im da izdrže udarce koji su uskoro došli  sa istoka a zatim i sa Zapada. I SDA je bila pokret, snažne energije, heterogenog sastava, preširokog  političkog profila. Prvo smo pokušali sačuvati jugoslovensku zajednicu u kojoj su muslimani živjeli raštrkani. Sačuvati je kroz reforme. Nismo uspjeli jer smo bili nejak politički faktor, u toj zajednici  je muslimana bilo tek deset posto. Okvir se suzio na odbranu cjelovite, demokratske, slobodne Bosne i Hercegovine, države koja garantuje ravnopravnost naroda i građana, među njima i Bošnjaka.  Bosnu i Hercegovinu možemo sačuvati i reformisati. U njoj Bošnjaci čine polovinu stanovništva, njihovi politički ciljevi su na liniji interesa cijele nacije, na liniji interesa i standarda evropske unije i civiliziranog svijeta. Voliti svoju zemlju, biti spreman na pomirenje, dijalog, na ustupke, biti motor promjena koje vode u euroatlantske integracije a time i u sigurniju i prosperitetniju budućnost, to je moja i naša politika koja ne smije biti poražena. Alija Izetbegović bi bio zadovoljan osnovnim kursom i profiliranjem SDA, vjerovatno bi tražio više rada, energije, drugačija kadrovska rješenja.

 

Milorad Dodik Vas je nedavno optužio da pozivate na rat, zbog pisma koje ste mu uputili. Doima se zapravo da Dodik insistira na traženju bošnjačke inačice sebe – je li odgovor na Dodikovo opetovano negiranje države BiH napad na postojanje RS-a, recimo

Nije, time se ulazi u stupicu, ujedinjuje bosanske Srbe protiv Bosne i Hercegovine. Mi moramo naći saveznike u srpskom korpusu za politiku koju sam upravo opisao, a ima ih mnogo, siguran sam u to! Ima u svakom od bosanskohercegovačkih korpusa pretežan broj građana koji vole zemlju u kojoj su rođeni, žele miran život sa komšijama, sigurniju i bolju budućnost za svoju djecu. Nemam se namjeru dopisivati i prepucavati sa Miloradom Dodikom, ali ću nalaziti načina da zaustavim akcije koje trebaju ostaviti bosanske građane bez državljanstva, izbjeglice iz RS-a bez imovine, državu Bosnu i Hercegovinu bez budžeta itd.

 

Šta Bošnjaci mogu i hoće učiniti da od Federacije naprave bolji dio BiH? Koji je zapravo put do bolje BiH?

Prije svega, naći dogovor sa Hrvatima. Federaciju očigledno treba pojednostaviti, smanjiti broj kantona, broj parlamenata, ministara, činovnika. Ubrzati procese koji vode oporavku i konkurentnosti privrede, učiniti čitav državni aparat jeftinijim i efikasnijim, pravim servisom za građane. Naročito ojačati mehanizme za borbu protiv korupcije, kriminala,  nasilja. Sve ovo vodi boljoj BiH, ali to nije dovoljno. Za BiH je najvažnije da se konačno ostvari zajednička politička volja bitnih političkih faktora, da se pravilno protumači interes etničkih skupina i građana. Prvi takav interes je izbjegavanje konflikta, odustajanje od secesionističkih namjera, od stvaranja novih entiteta, pa i od pokušaja dalje centralizacije i majorizacije.

 

Kako ste proslavili Bajram? Šta ovog drugog dana najvećeg muslimanskog praznika možete obećati Bošnjacima muslimanima?

Kao što vidite – radno. A Bošnjacima obećavam da ću ih zastupati onako kako to zaslužuje dobar i hrabar narod. Uz Božiju pomoć, radićemo na izgradnji sigurnijeg i pravičnijeg društva, sa pruženom rukom svim dobronamjernim ljudima i bez straha od ovosvjetskih siledžija.

 

Paranoja ili nešto zloćudnijePretpostavljam da povremeno čitate s koliko Vas žara napada Avaz: šta hoće Fahrudin Radončić od Vas i SDA? Zar mu niste sve dali?

To treba pitati Radončića. Zaista bi bilo interesantno čuti iskren odgovor. Napraviti listu bošnjačkih lidera, privrednika, listu vitalnih političkih i ekonomskih projekata, listu ljudi iz međunarodne zajednice koji su pomagali Bosnu i Hercegovinu, dakle listu svih nas koji smo radili za dobrobit ove zemlje i ovog naroda, a koji smo bili izloženi brutalnim medijskim napadima, lažima, podvalama, uvredama Fahrudina Radončića. Ispostavilo bi se da je takva lista podugačka i da sadrži skoro sve ljude i skoro sve projekte koji su mogli popraviti stanje u zemlji i biti od pomoći Bošnjacima! Trebalo bi ponovo pročitati šta je sve Radončić napisao o Lagumdžiji, Tihiću, Silajdžiću, Bičakčiću, Oručeviću, o Ashdownu i Gregorianu, analizirati kako je minirao Aprilski paket ustavnih promjena, pa se upitati šta i ko stoji iza svega toga. Konfliktan i paranoičan mentalni sklop, beskrupulozna borba za vlast? Ili je ipak nešto dublje i zloćudnije? Radončić neće dati odgovor, daće ga vrijeme i sud istorije.

 

(OSLOBOĐENJE, novembar 2011.)