11. Jul. 2017.
Obraćanje člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića na komemoraciji u Potočarima
Poštovane majke Srebrenice, poštovani Podrinjci, cijenjeni gosti,
Na ovom mjestu i na ovaj dan primjerene su samo šutnja i molitva.
 
Ali, vrijeme u kojem živimo od nas zahtijeva da govorimo – da podignemo glas i odgovorimo onima koji još uvijek nisu razumjeli ili ne žele da razumiju zastrašujuću poruku genocida koji je ovdje počinjen.

Šta se ovdje desilo u ljeto 1995. godine dobro je poznato.

Odredi smrti zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića, nakon višegodišnje opsade slomili su otpor iscrpljenih branilaca i pogubili hiljade zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka, želeći da na ovom prostoru potpuno zatru postojanje jednog naroda.

Šta su i kome su skrivili ovdje mučki pobijeni dječaci i starci, ljudi koji su branili svoje porodice i gole živote, svi do jednog, ostat će tajna zauvijek skrivena u tamnim ponorima duša zlikovaca koji su to počinili.

Sva krivica 15-ogodišnjeg Damira Suljića i 72-ogodišnjeg Alije Salihovića je što su bili muslimani, Bošnjaci, i što su rođeni u Srebrenici. Džemila Mahmutović je pored ove, imala i krivicu odanosti prema braći i muškoj rodbini, uz koje je ostala ne želeći ih napustiti ni pred smrću koja je dolazila.

Znamo i da su Ujedinjeni narodi ostali nijemi i pasivni. Danima su dobivali precizne podatke o pokoljima koji traju, imali su satelitske snimke rastućih masovnih grobnica, ali su „Zaštićenu zonu UN“ kukavički prepustili totalnom pokolju, koji će biti upamćen kao u najsramniji trenutak Ujedinjenih naroda i jedan od najmračnijih trenutaka ljudske civilizacije.

Savjest zločinaca se nikada nije probudila. Oni i danas, kao i svih 22 godine koje su protekle, nastavljaju da skrivaju i negiraju zločin koji su ovdje počinili.

Savjest civiliziranog svijeta, nakon prvog šoka, ipak se aktivirala.

Međunarodni i domaći sudovi suočili su se s užasima brutalnih likvidacija, masovnih grobnica, ali i izopačenošću ideologije koja je to naredila. Nazvali su to i presudili jedinim mogućim imenom - genocidom.

Jezivo iskustvo Srebrenice je pred sve nas, koji smo mu svjedočili, postavilo teška iskušenja i teška pitanja. Ponekad nam izgleda kao da odgovora na ta pitanja i iskušenja nema.

Ali odgovora mora biti!

Odgovori se nalaze u budućnosti ispunjenoj životom i mirom. Put do takve budućnosti vodi preko pomirenja.

Pomirenje je potrebno svima – i nama i generacijama koje dolaze.

Ono je potrebno kako nikad više u Bosni i Hercegovini nijedna majka ne bi morala tražiti kosti svoje djece po masovnim grobnicama.

Ali, jedno mora svima biti jasno - pomirenja i bolje budućnosti u Bosni i Hercegovini ne može biti bez pravde i istine.

Jer, istina je jedini oslonac pred teškim iskušenjima s kojima se suočavamo svaki put kad se izgovori riječ Srebrenica. Samo ojačani istinom bit ćemo u stanju da se odupremo tim iskušenjima.

Temelji pomirenja moraju se graditi na pravdi i istini. Na lažima, negiranju genocida, relativiziranju, provokacijama kojima smo svjedočili i uoči ove godišnjice, nikakvo pomirenje nije moguće. Pomirenja i bolje budućnosti neće biti dok u potpunosti ne bude poražena ideologija koja je kreirala genocid u Srebrenici.

Zato, danas, s ovog za nas svetog mjesta, još jednom upućujemo poziv srpskom narodu i njegovim političkim, vjerskim i intelektualnim elitama da prihvate istinu i prestanu poricati genocid koji je ovdje počinjen – da konačno učine taj korak ka istinskom pomirenju i boljoj budućnosti za sve nas.

Istina od srpskog naroda zahtijeva da ne poklanja svoje povjerenje onima koji mu nude vještačke mitove, onima koji ga vode u sukobe, onima kojima taj narod treba samo kao saučesnik ili nijema podrška u zločinu. 

Takvih, nažalost, još uvijek ima. Oni nastavljaju s negiranjem genocida, odlikuju ratne zločince dosipajući tako so na rane preživjelih, nastavljaju da svakodnevno prijete otcjepljenjem dijela Bosne i Hercegovine. Poručujemo im da u tome neće uspjeti. Nikada nećemo dozvoliti da Srebrenica, Tomašica, Brčko, Zvornik i sva druga mjesta užasnih zločina nad nevinim bosanskim ljudima, budu išta drugo doli Bosna i Hercegovina.

Od međunarodne zajednice istina zahtijeva da užasna lekcija iz ljeta 1995. godine bude naučena kako bi se spriječile buduće Srebrenice. Promatrajući sa zebnjom sve ono što se u današnjem svijetu događa, plašim se da ta lekcija, nažalost, nije do kraja naučena.

Bošnjacima je Srebrenica najdublja rana i oni je nikada neće zaboraviti. Nasilje kojem su bili izloženi od Bošnjaka zahtijeva da preziru ideju nasilne osvete, i oni je preziru. Teško je na svijetu naći narod nad kojim su počinjeni tako strašni zločini, uključujući i genocid, a koji je uspio da svojim unutrašnjim bićem i svojom duhovnom snagom savlada poriv za osvetom. Dobro je da je tako, jer osveta bi nas vodila u začarani krug iz kojeg nema izlaza. Naša jedina osveta moraju biti, i jesu to, upravo pravda i istina. 

Stoga, od borbe za istinu i pravdu nikada nećemo odustati.

Srebrenica je bila poprište užasne tragedije, zatim pozornica nijeme tuge, a u budućnosti treba da postane mjesto pomirenja. Da li će građani Srebrenice i cijele Bosne i Hercegovine uskoro početi da žive u budućnosti ispunjenoj životom i mirom, ili će nam to ostati nedostižni san, zavisi isključivo od spremnosti da se prihvati istina i odbace laži.

Istina jeste teška i bolna, ali što prije bude prihvaćena, prije ćemo stići u budućnost u kojoj će se na ovaj dan u Potočarima pomen i sjećanje na žrtve genocida očitovati samo – molitvom i šutnjom.

 

 

 

foto/anadolija