15. Maj. 2017.
Obraćanje člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića na Međunarodnom simpoziju „Srednji put u religiji, kulturi i politici - misao ravnoteže i umjerenosti u djelu Alije Izetbegovića“, Sarajevo, Gazi Husrev-begova medresa, 12. maja 2017.
Poštovani reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, poštovani predsjedniče Zajednice evropskih protestantskih crkvi gospodine Locher, cijenjeno radno predsjedništvo naučnog skupa, poštovani učesnici, dragi prijatelji, dame i gospodo!

 Čini mi veliku čast da da budem s vama na otvaranju Međunarodnog naučnog simpozija „Srednji put u religiji, kulturi i politici, misao ravnoteže i umjerenosti u djelu Alije Izetbegovića“. Izražavam zahvalnost  inicijatorima i organizatoru simpozija na plemenitoj ideji i uloženim naporima. Također, zahvaljujem svim učesnicima koji će svojim izlaganjima doprinijeti daljem naučnom proučavanju djela mislioca i državnika Alije Izetbegovića.

Jedna od temeljnih misli u kontekstu potvrde ravnoteže i umjerenosti u djelu Alije Izetbegovića nalazi se u knjizi “Islam između Istoka i Zapada“: ona se odnosi na sučeljavanje i mirenje dva koncepta koja i danas predstavljaju međaše u ideološkom  poimanju svijeta; religioznog i materijalističkog. „Uvijek mi se činilo“, kaže Alija Izetbegović, „nekad jasnije, nekad manje jasno, da je glavna poruka religije odgovornost koja se ne može izbjeći.“ Umijeće da u mirenju ta dva temeljna koncepta pronađe srednji put, postaće glavna karakteristika i mislioca i političara Alije Izetbegovića. Njegovo priznanje da su upravo mladalačke sumnje izazvane  učenjem komunista o vjeri kao „opijumu za narod“ doprinijele čvrstini njegovog ličnoga opredjeljenja da je „svemir bez Boga nemoguć i besmislen“, svjedoči kako Alija Izetbegović nikada nije narušio taj balans sučeljavanja. Ponovno osvajanje vjere, preispitivanje, odnosno podizanje razine odgovornosti kao glavnoga obilježja religije, ne bi bilo moguće bez te uvijek prisutne materijalističke kontrateze.

Pa i u Islamskoj deklaraciji, djelu koje je sa jednakom strašću napadano i branjeno, ideja koja  dominira tekstom odnosi se na odgovornost muslimana da nešto učine u vlastitoj historiji, ali je sa druge strane, što potvrđuju i savremena tumačenja ovoga djela, odgovornost kao glavna poruka religije dosljedno inkorporirana u središte materijalističke - socijalne pravde, tražeći veća prava za muslimansku ženu, zaštitu nad slabijima, unapređenje prava manjina itd. Danas možemo razumjeti da, koliko god da je knjiga naljutila jugoslovensku ideološko-političku vrhušku, toliko nije bila po volji ni islamskim konzervativnim krugovima, jer je kroz model islamskog razumjevanja odgovornosti otvorila brojna pitanja socijalne pravde; Mirotvorstvo nije pokriće za kukavičluk, posvećenost muslimanske žene domu i porodici ne znači put u njenu pasivnost i obespravljenost, odbacivanje vlastite kulture i tradicije nauštrb pomodarstva zapadne civilizacije samo po sebi ne znači progres. Naprotiv. Primjer Japana i Turske ostaje u ovom smislu klasičan u savremenoj historiji. Obje zemlje su bile carevine, slavne prošlosti, na približno istom stepenu razvoja i podjednakim šansama za budućnost. Zatim su uslijedile reforme. Da bi nastavio živjeti svoj a ne tuđi život, Japan je pomirio tradiciju i progres. Za Tursku su njeni „modernisti“ izabrali suprotan put. U vrijeme pisanja islamske deklaracije, sedamdesetih godina prošloga vijeka, Turska je, kako primjećuje Alija Izetbegović, trećerazredna zemlja, a Japan se popeo u sami vrh svjetskih nacija.

 „Može li zemlja koja ne zna što je i odakle vuče korijen imati jasnu predstavu o tome kuda ide i čemu treba da stremi“, pita se Alija Izetbegović u „Islamskoj deklaraciji“, dajući odgovor koji moderna tumačenja njegovog djela s razlogom uzimaju kao obrazac za razumijevanje „drugog i drugačijeg“ i načina na koji se taj odnos treba i mora voditi. U „Islamskoj deklaraciji“ nema gotovo ništa od onoga zbog čega je Alija Izetbegović osuđen i zatvoren. Ali ima nekoliko definicija po kojima možemo gotovo nacrtati jasnu krivulju razvoja današnje moderne turske države. Kulturna baština je način na koji nacija pamti i traje u historiji. Odbacivanjem bogate tradicije, kemalistička Turska je odbacila svoje sjećanje na prošlost.

Duhovno siromaštvo brzo je preneseno u sferu javnih poslova i života najvećeg broja ljudi. Nova generacija turskih političara, na čelu sa Tayyipom Erdoganom kao da je pažljivo proučila savjete Alije Izetbegovića. Pomirili su tradiciju i progres i uveli Tursku u krug najbrže rastućih ekonomija svijeta. 

Iz ovog primjera možemo plastično ukazati na suštinu filozofskoga i političkoga diskursa Alije Izetbegovića koju već jasnije i lakše možemo nazrijeti na svim daljim primjerima: „Bit sve ljudske civilizacije i progresa je u nastavljanju, a ne uništavanju i negiranju“. Tu možemo pronaći odgovor na zbunjenost brojnih međunarodnih i regionalnih zvaničnika koji su očekivali da će se na srpska barbarstva i razaranje vjerskih, kulturnih i znanstvenih institucija i objekata u periodu Agresije na BiH odgovoriti istom mjerom. Ništa manje, čudila je ih  je i posvećenost Alije Izetbegovića multikulturalnosti. Tačnije - njegova posvećenost očuvanja bosanstva kao multikulturalnoga koncepta života u Bosni. Zapadna civilizacija kao i domaći radikalno-konzervativni krugovi su sa  nevjericom slušali kako lider bosanskih muslimana usred rata svoju pažnju okreće očuvanju pravoslavnih crkvi ili jevrejskih molitvenika, tvrdeći kako se duh Bosne najvjernije očuvao u jeziku njenih franjevaca.

Dame i gospodo!

Možemo proći kroz stotine i stotine stranica u djelu Alije Izetbegovića, ali maksime na koje će objektivan i dobronamjeran kritičar i sagovornik naići jesu: odgovornost, dosljednost, zajedništvo, okupljanje, kompromis, uvijek na jasnoj distanci od krajnosti i radikalizma. Kao da je pišući knjige i upravljajući nerijetko teškim, sudbonosnim procesima, Alija Izetbegović stalno imao na umu  kur'anske ajete u kojem Stvoritelj oporučuje umjerenost kao konačni stadij ljudske mudrosti i dostignuća. To je taj „srednji put u religiji, kulturi i politici, misao ravnoteže i umjerenosti u djelu Alije Izetbegovića“ kako su ga definisali organizatori naučnog skupa; to je taj „misaoni ključ“ Alije Izetbegovića, koji nepogrešivo otvara vrata svih njegovih knjiga ali i postignuća. 

Ne može se islamski vjerovati, a neislamski raditi, priređivati, vladati, kazaće u završnom dijelu „Islamske deklaracije“ Alija Izetbegović, upirući prstom u to stanje nesaglasnosti, raskorak između riječi i djela u koji može potonuti čitava stvarnost današnjeg svijeta. Jer taj „srednji put“ i ta „umjernost“, postoje samo u harmoniji gore dva pomenuta postulata - odgovornosti i dosljednosti. 

Ono čega se Alija Izetbegović najviše užasavao robijajući u Foči i Zenici bila je nemilosrdna komunistička cenzura koja je potirala i najosnovnija ljudska prava, prije svega pravo na istinu. Godinama poslije u ratom opkoljenom Sarajevu, na brojne primjedbe kako „novinari u ratnim prilikama pišu šta hoće i da se to treba ograničiti“, Alija Izetbegović odgovara svojim sagovornicima da se u tišini fočanskog zatvora zarekao da nikada neće biti za zabrane te vrste.

„Pa i kada sam se suočio sa izgledom da ostatak života provedem u zatvoru i umrem među robijašima“, kaže Alija Izetbegović u „Sjećanjima“, podsjetio sam sebe na osnovni zavjet: na  dosljednost.  Ova dva postulata kao dva nosiva stuba drže u ravnoteži, u saglasju, ono što je Alija Izetbegović mislio i radio. 

Značenje naziva Islam se prevodi sa arapskog na naš jezik kao: „predanost, mir, pomirenje“. Pomirenje sa Bogom, sa sudbinom, sa ljudima, sa svim onim što nas okružuje i sustiže. Alija Izetbegović, i kao čovjek, i kao otac, i kao mislilac, i državnik, i zatvorenik, ovo je pomirenje predano i istinski posvjedočio i potvrdio.

Hvala vam.