12. Maj. 2017.
Obraćanje člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića na otvorenju obnovljene Careve džamije u Foči, 12. maja 2017. godine
Cijenjeni reisu-l-ulema Huseine Kavazoviću, uvaženi zamjeniče premijera Republike Turske Veysi Kaynak, muftijo goraždanski, Remzija Pitiću, draga braćo i sestre, predstavnici drugih vjerskih zajednica, dragi prijatelji i gosti, cijenjene dame i gospodo, esselamu alejkum i dobar vam dan!

Okupili smo se ovdje da od ovog lijepog petka učinimo dan radosti i ponosa za sve dobronamjerne ljude ove zemlje. 

U zlatnom dobu fočanskog šehera, vakifi su se nadmetali u dobru, i teško je u ovoj čaršiji bilo reći koja je džamija veća, ljepša, važnija. Neke su se isticale skladom i umješnom gradnjom, neke veličinom i probranim položajem u mahali, one skromnije opet onim najvažnijim - dobrim imamom i jakim džematom. Gube se u pamćenju obrisi ovih bogomolja, ali možemo biti sigurni da je ova džamija sultana Bajezida Velije imala sve pobrojane elemente kroz vijekove svog trajanja. 

Zato se danas možemo s pravom radovati. Džamija koja je u zlom vremenu agresije na Bosnu i Hercegovinu spaljena i sa zemljom sravnjena ponovo pred nama svjedoči svjetlost vjere, kulturu i sudbinu ljudi koji su živjeli uz nju i za nju, našeg naroda koji je vijekovima davao pečat životu ovog lijepog grada. 

Gubi se u historiji, ali kroz predanje vraća, sultanija Fatima koja ovdje počiva, carska kći i bosanska snaha, gube se tako u magli historijske vjetrometine životi onih koji su ovom gradu i ovoj zemlji dali sve, da bi pod prisilom zla nestali iz zavičaja. 

Izgubila se tako i Careva džamija, koju su srušili zločinci u namjeri da zatru i same tragove postojanja cijelog jednog malog ali ponosnog naroda. 

Iz pepela su je podigli Bošnjaci, oni protjerani potomci pobijenih i po dunjaluku raspršenih Fočaka, i vakifi iz drugih gradova Bosne i Hercegovine koji znaju da zemlja i narod samo kao cjelina mogu opstati i trajati. Imali smo u tome i nesebičnu bratsku pomoć Republike Turske, na kojoj smo zahvalni. Kroz ovu obnovu, svjedočimo zajedništvu koje prevazilazi vrijeme i prostor, jer počiva na vjeri u Boga i Božji sud koji se proteže kroz vječnost. 

Bolna je za jedan kratak i krhak ljudski život spoznaja, da ono što šačica zločinaca sruši u trenu, moramo iz pepela dizati decenijama. 

No, utoliko je danas naš ponos na ovo djelo obnove snažniji, jer kroz njega vraćamo nadu da dobro može nadjačati zlo i onda kad se sve čini izgubljenim.

Uvjeren sam da džamije Foče nisu samo gnijezdo duhovnosti onih raspršenih muslimana ovog grada, već i zalog obnove zajedništva cijele Bosne i Hercegovine, njenih naroda i njenih građana. Zato je važno na ovom mjestu naglasiti da smo imali i razumijevanje gradskih vlasti u Foči, koja se polako ali sigurno vraća sebi nakon jednog ružnog i tužnog perioda.  

Zato je važno naglasiti, da je i hrišćanima i muslimanima ove zemlje koju dijelimo, odnos prema bogomoljama onih drugih mjera poštovanja, ali i samopoštovanja. 

Jer zajedničkim snagama možemo ostvariti bolji život za sve, ukoliko razlike prihvatimo kao izvor snage i potrudimo se da jedni o drugima naučimo više, ukoliko uložimo trud u zajedničkom interesu napretka, i oslonimo se na onaj bolji dio naše historije, na tradiciju saradnje i tolerancije, poštovanja i uvažavanja koju baštinimo.

Želim naglasiti i da džamije nisu samo kamen koji šuti, spomenik kulture koji tek ponekom znalcu priča o historiji, već stubovi okupljanja žive zajednice u koje ljudi dolaze ojačati svoj duh, obnoviti svoju predanost Allahu i njegovom zakonu.  

Uvjeren sam da će kao gnijezdo lastavice, ovaj džemat u srcu nekad nadaleko čuvene Prijeke čaršije biti uporište povratka onih koji su, lišeni prava na izbor, napustili svoj zavičaj u strahu za vlastite živote i imetak. 

Njih želim samo podsjetiti na ajet sure Ankebut koji kaže:  “Onaj koji se bori - samo se za sebe bori, jer Allah može bez svih svjetova biti“.  Vjerujem da će i sami prepoznati šta treba da čine kako bi bili dostojni predaka, koje putopisac Evlija Čelebija pamti kao „lijepe i divne ljude čistog vjerovanja, pobožne i dobre muslimane, čije su djevojke lijepe i povučene, djeca bistra i oštroumna, mladići pravi sokolovi, neustrašivi i hrabri junaci“.

Hvala vam!