24. Apr. 2017.
Obraćanje člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića na Međunarodnom naučnom simpoziju “Bosanski jezik u vremenu“ u Zagrebu
Poštovani gradonačelniče Grada Zagreba, cijenjeni organizatori Međunarodnog simpozija o bosanskom jeziku, cijenjeni učesnici, gosti, dragi prijatelji, dame i gospodo, sve Vas srdačno pozdravljam na otvaranju Simpozija o bosanskom jeziku koji je okupio značajan broj učesnika iz cijele regije.

 Pitanje jezika jedno je od najbitnijih obilježja identiteta jednoga naroda. Jezik je oduvijek bio simbol i uvijek nova potvrda duhovnoga bića i narodne pripadnosti. Jezik je, kako kaže pjesnik, "stvarna domovina jednoga naroda". Ta definicija je vrlo jednostavna i predstavlja nacionalni model koji u Evropi, sa određenim varijacijama, funkcionira od polovine 19. vijeka. Borba za očuvanje vlastitoga jezika nerijetko je značila i borbu za očuvanje cijele kulture ili uprotivnom, njenu neminovnu asimilaciju i pretakanje u druge nacionalne korpuse. Mađari su poseban primjer takvoga modela očuvanja vlastitoga identiteta kroz radikalno očuvanje čistote jezika. Svoj jezik su očuvali u mjeri da u njemu do danas skoro da nema riječi stranoga porijekla.

Bošnjaci su ostali vezani za svoj jezik, iako su od kraja 15. do početka 20. vijeka stvarali književna djela i na orijentalnim jezicima. Ti jezici, osim na nivou upotrebe pojedinih riječi i naziva, nisu nikada ušli u šire mase i nisu utjecali na čistoću maternjeg bosanskog jezika. 

Blizu tri stotine stvaralaca u tom periodu ostavilo je raznorodna djela, u kojima se, bez iznimke, jezik stanovnika Bosne naziva – bosanskim. 

Također, više stotina autora toga vremena dodalo je svom imenu odrednicu Bosnavi / Bosnali / Bošnjak / Bosanac, koja potcrtava njihovu golemu i trajnu vezanost za maticu Bosnu. 

U četiri vijeka osmanske vladavine, naši ljudi nikada nisu zaboravili ili napustili svoj jezik, kao što nikada nisu zaboravili svoj zavičaj.

Međutim, bosanski jezik nije bio samo jezik Bošnjaka, bosanskih muslimana. Primjera o prisustvu bosanskog jezika i kod drugih Bosnaca, u književnim i historijskim izvorima je napretek.

Bosanskim jezikom su ga zvali i temeljni hrvatski pisci u BiH – Matija Divković, Ivan Franjo Jukić, Anto Knežević i drugi.

Duvanjski biskup fra Pavle Dragičević 1735. piše da u Bosni ima devet svećenika koji se u vršenju vjerskih obreda ispomažu "bosanskim jezikom", jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski.

Hercegovački pravoslavni prvaci, među kojima i Prokopije Čokorilo, traže od Ali-paše Rizvanbegovića da se za vladiku postavi čovjek "vičan bosanskom jeziku". Bosanski biskup Vujičić još 1881. ovaj jezik naziva bosanskim.

Franjevci su 1894. otpisivali svojim oponentima da ne govore srpskim nego bosanskim jezikom.

Tek će naredbom Zemaljske vlade iz 1907. godine bosanski jezik privremeno biti povučen iz zvanične upotrebe, ali iz života ljudi u Bosni i Hercegovininiti jednoga trenutka.

Zašto je bosanski jezik bio tako rasprostanjen i prihvaćen u narodu? Zato što je bio temeljen na staroj jezičkoj baštini, na jeziku kakvog nalazimo na mramorima ili stećcima, na onom prvotnom, zatečenom jezičnom stanju.

Poštovane dame i gospodo,

Jezik, kako su to definirali evropski nacionalni pokreti s polovine 19. vijeka, određuje i nacionalne granice, pa je prihvatanje postojanja bosanskog jezika ona ultimativna prepreka odricanju od velikodržavnih ambicija na račun BiH, njenoga kulturnoga i teritorijalnoga integriteta. To je stigma koja će tokom gotovo čitavog 20. vijeka pratiti Bošnjake, kako u periodu beskompromisnoga i rušilačkog unitarizma dinastije Karađorđevića, tako i u periodu komunističke jugoslovenske utopije, čiji je obrazac jednakopravnosti i jednakosti na koncu ipak vodio računa o modelu evrocentrične nacionalne posebnosti. Bošnjaci su, iako prvotno tokom zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu priznati kao narod, kao šesta buktinja u grbu nove državne zajednice Južnih Slavena, ustavom iz 1945. godine ponovno izgubili svoju konstitutivnost, a potom i pravo na svoj jezik.

Tkz. “Novosadski dogovor“ o zajedničkom jeziku  iz 1954. godine samo je potvrdio nametnute ustavne promjene. 

Radna grupa u kojem su učestvovala i trojica bh. predstavnika, među njima i nobelovac Ivo Andrić, zaključila je da Srbi, Hrvati i Crnogorci govore srpsko-hrvatskim jezikom. 

Bošnjaci, s obzirom na to da su po ustavu iz 1945. izgubili kontitutivnost, nisu niti registrirani unutar nove jugoslovenske jezičke stvarnosti. 

Nasreću, bošnjački intelektualci, s posebnošću i upornošću jednoga Alije Isakovića nikada nisu prihvatili tu nametnutu realnost. 

Demokratskim promjenama iz 1990., a zatim i odbramebeno-oslobodilačkim ratom iz 1992–1995., u kojem je obnovljena nezavisnost države BiH, Bošnjaci su osim svoje konstitutivnosti vratili i svoj bosanski jezik, kao jedan od tri službena jezika u današnjoj zvaničnoj upotrebi. Činjenica da gotovo 53% od ukupnoga broja stanovnika u BiH danas govori bosanskim jezikom itekako ohrabruje.

Poštovane dame i gospodo,

Međunarodni simpozij o bosanskom jeziku u Zagrebu, jedan je u nizu višedecenijskih pokušaja bošnjačkih udruženja i institucija da se taj jezik napokon i službeno afirmira, tačnije da se omogući njegovo uređeno i organizirano učenje i izučavanje u Republici Hrvatskoj.

Simpozij bi, shodno tome, trebao doprinijeti bržoj implementaciji bosanskog jezika u obrazovni program u Republici Hrvatskoj. 

Neprihvatljivo je da Bošnjaci, druga po veličini nacionalna manjina u Hrvatskoj, nemaju niti po jednom modelu svoj maternji  jezik u osnovnim i srednjim školama, sa izuzetkom islamske gimnazije dr. Ahmed Smajlović. Očigledno je da  nedostaje pomoć nadležnih institucija, neophodna u mjeri da se ovo provede. Tome dakako doprinosi i nedostatak bilateralnog sporazuma između dviju zemalja oko zaštite prava bošnjačke nacionalne manjine, koji su susjedne države nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj ranije potpisale. Sve od navedenoga se može riješiti u relativno kratkome roku. Sa svoje strane nastojat ću da ova pitanja aktualiziram u daljim razgovorima sa svojim hrvatskim kolegama. Ono što donekle ohrabruje jeste da Zagreb i Republika Hrvatska nisu tijesni za razgovor o bosanskom jeziku o čemu svjedoči i ovaj današnji skup pod pokroviteljstvom Gradonačelnika Grada Zagreba i u kojem učestvuju važni ljudi iz hrvatske akademske zajednice. 

Na koncu, Republika Hrvatska ima i moralnu odgovornost da učini potrebne korake kako bi bosanski jezik bio adekvatno zastupljen u zvaničnom obrazovnom programu. Bošnjaci su, ne zaboravimo, učestvovali u odbrani i stvaranju moderne hrvatske države sa preko 25.000 branilaca te 1187 poginulih i više hiljada teško ranjenih. Sve to nas zajedno obavezuje i povezuje.

Poštovane dame i gospodo,

Organizatorima Međunarodnog simpozija o bosanskom jeziku čestitam na hrabrosti i istrajnosti da se uhvate u koštac sa ovim teškim pitanjima u borbi za punu afirmaciju bosanskog jezika u Republici Hrvatskoj. Učesnicima i pokroviteljima skupa dugujem zahvalnost što su tu ideju prepoznali i podržali. 

Sa željom da Simpozij ispuni očekivanja i zadate ciljeve, srdačno Vas pozdravljam i želim Vam svako dobro.

Hvala.