11. Jul. 2016.
Govor predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića na obilježavanju 21. godišnjice genocida nad Bošnjacima “Sigurne zone UN-a Srebrenica” i ukopu identifikovanih žrtava iz jula 1995. godine
Drage srebreničke majke, članovi porodica nevino ubijenih Srebreničana, cijenjeni načelniče Durakoviću, poštovani članovi Organizacionog odbora, cijenjeni gosti, vaše ekselencije, dragi prijatelji, dame i gospodo!

Izražavam zahvalnost Organizacionom odboru koji je omogućio održavanje ove današnje komemoracije. Odajem priznanje njihovoj predanosti u traganju za istinom i očuvanju osnovnih ljudskih vrijednosti, nerijetko u uslovima otvorene netrpeljivosti prema njihovom radu. Najdublje izraze zahvalnosti upućujem onima koji su najviše pogođeni genocidom počinjenim u Srebrenici. Bez njihove hrabrosti ništa se ne bi moglo postići.

Teško je na ovom mjestu tolike boli i patnje pronaći riječi kojima bih izrazio ono što osjećam još iz vremena kada sam po prvi puta prošao između bijelih nišana ovdje u Srebrenici. Šta kazati majkama, suprugama i djeci onih koji su svojim životima otkupili ovo mjesto i državu koju mi danas imamo? Bol, tuga i patnja onih koji su nadživjeli svoje namilije pokopane na ovom mjestu takvi su, da bi najbolje bilo samo šutjeti. Jedini glas dostojan njihovog mira je glas molitve, iskrene dove upućene pred njihove duše.

Molimo se danas i za dječaka Avdiju kojem je bilo četrnaest, i starca Mustafu kojem je bilo sedamdeset i sedam. Ubijeni su samo zbog imena, vjere i naroda kojem su rođenjem pripadali. Hiljade takvih već leže ovdje. Barem još hiljadu pokušavamo naći.

Jer tijela ubijenih skrivana su po jamama, zatrpavana bagerima, razasuta su po brdima i šumama u namjeri da zločin bude potpun, i da iza žrtve ne ostane ništa.

Dvadeset i jednu godinu poslije užasne agresije na BiH koja je ovjerena genocidom u Srebrenici, riješen sam, više nego ikada, da tražim zadovoljenje pravde i istine za svakog ubijenog Srebreničana.

Da li smo na putu ostvarivanja te pravde? Da li smo na putu ostvarivanja pravde za žrtve i njihove porodice u Bosni i Hercegovini? Moramo dosegnuti pravdu jer bez nje nema pomirenja i preduslova za praštanje i izgradnju povjerenja. Duše će se smiriti, a oči žrtava će se zatvoriti kada se ostvari pravda, ili se neće zatvoriti nikada.

Tek onda, kada bez i najmanje rezerve stvari postavimo na njihovo mjesto, tek onda kada uklonimo i najmanju sumnju o tome ko je stajao na pravoj, a ko na pogrešnoj strani historije, riješit ćemo se i podjela i opterećenosti prošlošću. To je naš dug prema svima kojima danas odajemo počast, prema svakome ubijenome, ali i prema cjelokupnoj zajednici u borbi protiv fašizma bilo gdje u svijetu. I to je naposljetku naš dug prema onima koji dolaze. Istina je potrebna i prošlosti i sadašnjosti, ali je najpotrebnija budućnosti.

Da bi zauvijek ostao u prošlosti, zločin se mora susresti sa svojom kaznom, a žrtve s pravdom i satisfakcijom. S pravom se pitamo da li mi na ovim prostorima jedni drugima predstavljamo blagodat budućnosti ili prokletstvo prošlosti.

Odgovor je u našoj spremnosti da iz historije izvučemo pouke i da te pouke pretvorimo u viziju mirotvorstva, razumijevanja i tolerancije.

Mi smo naučili bolnu lekciju, i naša je dužnost da upozorimo  san o uništenju drugih uvijek se završava vlastitim porazom i samodestrukcijom. 

Politike koje su krajem prošlog vijeka vidjele rješenje u podjelama i razdvajanju, u sili i nasilju, u isključivanju drugoga, u širenju straha i nepravde, politike koje su na kraju i dovele do Vukovara i Srebrenice, moraju biti napuštene  jednom i zauvijek.

Dragi prijatelji, braćo i sestre!

Danas se sjećamo strahota prošlosti, ali se zavjetujemo da nas prošlost neće paralisati. Današnja komemoracija na kojoj smo se okupili tiče se budućnosti budućnosti naše djece i države Bosne i Hercegovine. Svi smo mi preživjeli neke tragedije. I uprkos razdirućem bolu, naša je obaveza prema onima koji nisu preživjeli da nastavimo ovu zemlju činiti boljom.

Niko se nije rodio s mržnjom prema drugom čovjeku zbog boje njegove kože, porijekla ili religije. Ljudi se nažalost uče da mrze. Neka se zato oni koji negiraju i prešućuju genocid u Srebrenici zamisle nad učinjenim i pomire s najtamnijom mrljom u svojoj historiji. Jedno moraju znati – prihvatanje i priznavanje istine prvi je korak ka istinskom pomirenju.

Tu leži i počinje svaka misao o suživotu. Bez obzira na to koliko neugodna može biti, jedino što će na kraju ostati upamćeno jeste istina. I samo istina, izrečena i prihvaćena, može učiniti da budućnost bude oslobođena užasne hipoteke iz genocidne prošlosti.

Dragi prijatelji, dame i gospodo!

Ono što je bilo ne može se promijeniti, može se samo pamtiti i bit će zapamćeno. Ali, budućnost možemo mijenjati – budućnost ove zemlje i novih generacija kojima svi dugujemo odgovornost, mir i viziju prosperiteta.

Zlo se ne može izbrisati, možemo ga pobijediti dobrom. Dužni smo tu pobjedu onima koji ovdje leže. Dužni smo čuvati sjećanje, braniti istinu, jačati i graditi zajednicu iz koje su otrgnuti, jer samo tako sačuvat ćemo od zaborava njihov život i njihovu žrtvu. Ovo polje nišana u Potočarima, i novi redovi tabuta u njemu, nisu samo spomen na tugu i bol. Oni su i amanet za žive, svjedočanstvo borbe koju nam valja nastaviti i dovršiti.

Zato nećemo posustati, nećemo se umoriti, i nećemo dozvoliti da laž, nepravda i zlo nadjačaju. Suprotstavit ćemo im se tako što ćemo umjesto podjela graditi zajedništvo, umjesto mržnje širiti ljubav, umjesto smrti birati život. Čuvat ćemo istinu i tražiti pravdu, u ime prošlosti koju ne možemo promijeniti, i budućnosti koju moramo izgraditi.

To je budućnost koju želimo vidjeti u Srebrenici.