07. Aug. 2015.
Govor člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića na manifestaciji "Igman-Odbrana BiH" 2015.
Cijenjeni branioci Sarajeva i Bosne i Hercegovine, ratni-vojni invalidi, šehidske porodice, porodice palih boraca, dame i gospodo!

Stojeći pred vama na ovom mjestu koje nije samo poprište odsudne bitke za opstanak Sarajeva, već mjesto potvrde naše spremnosti da svim sredstvima i
po svaku cijenu branimo svoju državu i njen narod, na mjestu najvrijednije baštine koja se može steći, staništu bijelih nišana koji nas sjećaju na heroje
i šehide čijim životima je otkupljena sloboda koju danas imamo, želim da vas podsjetim na obavezu koju imamo prema njima i prema događajima koji su se ovdje odigrali, opominjući i sebe i vas – obavezom da pamtimo. Da nikad ne zaboravimo.

Najgore što se može desiti jednom narodu jeste da ne nauči lekcije iz svoje prošlosti i da se prepusti zaboravu. Narod smo koji prašta, ali zaboraviti ne smijemo. I nikada više ne smijemo biti slabi, nenaouružani, neorganizovani. Slabost ohrabruje nasilnike. Bog i ljudi su nam svjedoci da smo učinili sve da se rat izbjegne, a kada je do rata došlo, učinili smo sve da se nađe put do mira. Svijet nam nije ostavio mnogo izbora. Ponosan narod morao je prihvatiti rizik neravnopravne borbe za slobodu i dostojanstvo.

Mi smo dobar i pošten narod. Niti jedan rat nismo započeli, i nijedan nismo izgubili. Nijedan rat u zadnjim stoljećima nismo željeli, ali smo iz svakog od njih izašli uzdignute glave, čisti od zločina i sramote. Oni koji ubijaju nedužne, goloruke, oni koji muče nejač, ne mogu izboriti trajnu pobjedu. Svemogući Bog se kune vremenom i kaže da je svaki čovjek na gubitku, osim onih koji čine dobro, traže pravdu i istinu. I čine to uporno i strpljivo.

Ne bojte se i ne sumnjajte, narod koji se borio za opstanak i slobodu u najtežim uvjetima, u ratu, opkoljen i prepušten sebi, znaće naći će svoj put i u miru. Pobjedit ćemo i u ovim bitkama koje traju dva desetljeća poslije rata, bitkama koje se ne vode oružjem i ne plaćaju životima, ali bitkama od kojih zavisi budućnost naše djece i unučadi.

Upitajmo se: Kako smo pobijedili u ovim bitkama poput Igmana i Hrasnice? S nedovoljno municije, opkoljeni, bez ikakvog vidljivog izlaza iz dvostrukog obruča, sa gotovo 300 000 gladnih duša u Sarajevu? Kako je naš vrhovni komandant ostao miran i pribran na pregovorima u Ženevi, znajući da se nad Sarajevom, ovdje na Igmanu, nasiljem pokušava završiti priča o našoj zemlji, o našoj prošlosti i našoj budućnosti? Završiti priča o Bošnjacima, malom narodu koji nikome nikada nije učinio nažao? Kako je ostao miran znajući da se možda neće imati gdje vratiti? Kako su naši uporni kopači tunela ispod sarajevskog aerodroma, dok istovremeno traju iscrpljujuće bitke, ona diplomatska u Ženevi, i ona vojna ovdje na Igmanu, smogli snage i odrekli se sna, i bez predaha kopali i prokopali tunel kako bi svježe snage naših jedinica stigle na Igman u ispomoć gotovo opkoljenim braniteljima?

Znamo odgovor na ovo pitanje – taj odgovor je upisan na licima i pogledu boraca Armije BiH, onih koji više nisu sa nama, ali i onih koje vidim danas ovdje, taj odgovor djelimo kao vazduh  sa svakim čovjekom kojemu je država BiH na srcu i koji druge domovine nema. Taj odgovor glasi, da nikada nećemo odustati od ove zemlje i ovoga naroda. Da nijedan njen pedalj nećemo prepustiti drugome. Oni su naši i pripadaju nam kao što nam pripadaju naša imena. Drugoga objašnjenja nema i ne trebamo ga.

Mi smo vijekovima prisutni ovdje, na svojoj zemlji, i kada zavirite u knjige koje su pisali ljudi stotinama godina prije nas, vidjeti ćete da se naš narod nije promijenio.  Ostali smo ovdje, ponosni na svoje porijeklo, svoju istoriju, kulturu i dostojanstvo koje nikada niko nije pokorio. Stojnici od vajkada. Ovo je zemlja kojom tuđin nikada nije vladao, samo mu se to činilo. Ona oduvijek pripada onima koji je vole, muslimanima, katolicima, pravoslavcima, jevrejima, ona pripada svakom našem čovjeku, koji će se, ma gdje da živi, odreći svega osim svoje domovine.

Građani Bosne i Hercegovine, cijenjeni branioci,


Nećemo i ne možemo zaboraviti naše očeve, braću i sinove koji su položili svoje živote za slobodu koju mi danas imamo, za domovinu koju unaprijeđujemo, za budućnost koja mora i treba biti bolja i u kojoj više ne smije biti mjesta za neizvjesnost i ponavljanje patnji kroz koje smo prošli.Pozivam vas danas i ovdje, u ime tih ljudi koji su u presudnim trenutcima izbora između života i smrti, između poniženja i dostojanstva, između nestanka i opstanka birali i izabrali borbu i slobodu. Da ne
dozvolimo da sjećanje na njihovu žrtvu, njihovu hrabrost izblijedi. Da generacije koje dolaze pomisle kako je  sloboda koju oni danas imaju olako stečena.

Ljepota slobode nalik je ljepoti ovih bijelih nišana koji u svom dostojanstvu podsjećaju i opominju da je sramota ne pokazati se i dokazati čovjekom.

Narod koji ima istoriju staru hiljadu godina, svoju kulturu, baštinu i jezik ne može nestati, ne može biti izbrisan. Mi ćemo ostati ovdje, među ovim planinama, u našim ravnicama, na obalama naših rijeka, ponosni na vrijednosti koje čine naš narod, svakog našeg čovjeka. Vrijednosti koje nam garantuju mjesto i ravnopravnost među drugim evropskim narodima u budućnosti.U ime ovih bijelih nišana koji ponosno stoje na obroncima Igmana, koji ponosno stoje svuda po Bosni, i svojom tišinom govore više nego što mi riječima možemo reći, pozivam vas da cijenimo slobodu koju danas imamo, da nastavimo graditi državu za koju su najbolji među nama dali svoje živote. I da svoju djecu i unučad obavežemo tom istinom.

Hvala vam.